pismoandjelu

četvrtak, 10.05.2012.

Pustit se od kraja

Brodovi su isti ka i ljudi.

Samo, kad se brod pusti od kraja, to se zove plovidba. A kad se čovik pusti od kraja, neki to nazivaju nasukavanjem.

Samo brod i čovik koji su se pustili od kraja znaju šta je sloboda.

četvrtak, 22.03.2012.

Teške su ovo vode...

Na Svjetski dan voda čitam "Brodogradilište Kraljevica ide u stečaj".

Još jedna kolona ljudskih lica i njihovih sudbina proći će kroz kapiju i više se neće vratiti.

U džepovima hlača masnih od mašinskih ulja gužvat će nekakve papire i radne knjižice. Od takvih papira zapaljena je lijepa lomača na kojoj s vriskovima gore sva naša dostojanstva i ideali.

Još jedna kolona ruku i nogu koje su prohodale tolike kobilice.

Kolona očiju koje su ispratile tolika ponosna porinuća. Kapci se sklapaju, umorno. Pogled u ništa, zamjenjuje pogled za tragom broda.

Brodogradilišta posebno bole. Stvarala su ploveća čuda. Čuda su plovila po svim svjetskim morima. Velika čuda jedne male zemlje. Sati i sati nečijih života ugrađeni, zavidani u konstrukcije plovećih veličanstvenosti.....

Na Svjetski dan voda, čitam, gase nam i zadnje izvore.

Velikom plavom vodom će se junačiti nekih drugih ruku djela. Sada treba doći kući i radnu knjižicu odložiti na stol. Ispred nekoliko pari očiju koje su se našim rukama hranile.

Kad sam ja bila mala, zločestoj djeci i nemarnim učenicima se prijetilo "Ako ne budeš učio, rintat ćeš u škveru!"

Danas, ako imaš sreće, rintaš u škveru. Danas, ako imaš sreće, tvoj grad na moru ima škver.

Teške su ovo vode...

srijeda, 22.02.2012.

Planina dobrote

"O tim ljudima koji su ga znali sačekati, izvrijeđati, popljuvati, pa i fizički napasti, nije rado pričao - ne zato što ih se bojao – naprotiv, znam da im je znao uzvratiti - nego se mržnja, glupost, zatucanost i ludilo nisu nikako uklapali u njegov životni okvir. Udarce je podnosio, stoički i samozatajno, nosio ih je kao neko neizbježno breme, a tuga se tek ponekad i u posebnim situacijama mogla opaziti u njegovim očima i riječima. Sada znam, zapravo potpuno sam siguran, da su takovi ljudi dali svoj doprinos njegovom preranom odlasku.."
(Krunoslav Kljaković, gl.urednik Slobodne Dalmacije na komemoraciji za Milorada Bibića Mosora)


Možda me nijedna izjava u vezi Mosorove smrti nije tako duboko potresla, kao ova.

Glavom su mi prošle slike, likovi svih tih splitskih dobrih duhova koji su prerano otišli. Čovjek se zapita, kako to da su te hodajuće manufakture smijeha mogle biti tako rano odnešene. Razmišljam o tome svih ovih dana od kada je Mosor otišao. Pokušavala sam, sa onoliko znanja koliko o njima imam, pronaći da li im je, i ako je, što to bilo zajedničko. Nešto je moralo biti, rekla sam sebi, jer, previše ih je, i premladi su svi otišli...

I tako tragajući za tom nevidljivom niti koja ih povezuje, pronašla sam neke tragove koji možda samo meni nešto govore, možda samo ja u njima uspijevam vidjeti tajne poruke i šifrirane epitafe...

Smoje, Toma, Mosor...pričam o njima jer su mi bili najbliži, o njima najviše znam, a ima ih još puno...

Nasmijavali su nas. Zabavljali.

I iza tog vječno nasmijanog, berekinskog splitskog lika, što se krije? Što je to, što je bilo njihovo, osim sposobnosti da nam svojim pjesmama, pričama, knjigama taknu onu stranu koju svi brižno skrivamo, a sve kao neće, sve kao kroz "zajebanciju"?
Pa, ono ljudsko. Ona duša koju potiskujemo. Ono dječje, bezazleno, ranjivo, plemenito.

Čista dobrota su bili ti ljudi.

Da ih je skupit sve zajedno, ne bi se skupilo pola grama zloće.

A takve dobrote su ranjive. Udarce su trpili šutke, vraćajući sve i uvijek i ponovo na smijeh. Iznutra su im se samo otvarale male rane, jedna za drugom. Netko tko je toliko bezazlen, baš, baš onako dječje bezazlen, ne može ne krvarit kad ga udaraju. I tako, dok se sve te male rane iznutra ne stope u onu jednu veliku koja ih odnese...Najopasnija su oduvijek bila ta unutarnja krvarenja.

I nekako ostaje osjećaj da im se, za života, nismo uspjeli prilično zahvaliti za sva darovana smijanja. Za to nismo mi krivi. Oni bi ionako, na svaki takav pokušaj, odgovorili onom rečenicom koju ja, u Splitu, smatram okosnicom, prvom linijom odbrane svih emotivnih scena u pokušaju. "Ajde ti lipo u kurac!"

Pa se ti takvima onda zahvali....

petak, 17.02.2012.

Ko ovo more isplakat

Oni su svi znali. A s vrimenom san saznala i ja.

Čovik mora pribacit priko leđa ohohohoho i pun kua i osansto godina da bi to svatija.
U početku, kad ne zna, plače.
Viče. Batrga se, maše i rukama i nogama. I šta jače maše, šta se žešće i ljuće ita, nevoje i gadost mu se sve lakše lipu za ruke i noge, dok ga, tako priopterećenog, ka sa olovon, ne povuče na dno.

Zato triba u život skakat ka i u more, sa šta manje tereta na sebi. I najmanji bokun olova odsić i bacit u drugu valu. Sve jade pobacat pa skočit.
Najboje je, u stvari, u more skočit gol. Ti, šta su skakali u ovo more goli, bili su smišni onima šta su ih gledali sa strane.
A oni su znali. Kad skočiš gol, moš plutat uz minimalni napor. S vrimenon svladaš tehniku plutanja na leđima bez da makneš ijednin dilon tila.
U takvon položaju najlipje čuješ srce svoje kako kuca. I to je sve.

Ležat tako na leđima i čut jedini ritam šta tačno otkucava vrime. Pogleda uprtog gori, u nebo.
Tako miran, na dlanu od mora, ponuđen si nebu. A nebo muči da bi ti moga čut ono šta kuca u tebi. Ti slušaš, i, namisto da se pripadneš onoga momenta kad svatiš da ti je život ka komad plastike šta pluta između mora i neba, uvatiš se smijat. I zajebavat.
Nebo se ceri, a ti se smiješ. Pa nebo popizdi, digne buru i pošaje ti val da te poklopi. I gušta da šta ćeš sad, kurvin sine. A onda tomen nebu cerek zastane u grlu.

Jerbo, je, uspilo je. Potopilo te.

Ali zadnje šta je vidija dok si tonija, bija je tvoj srednji prst.

Oni su svi znali. Zna je i on, šta je sad partija. I svi su oni partili doli sa tin prston visoko u zraku.

Zato je o njima teško bilo šta napisat. Jer znaš da su to oni šta za takve in memoriame niti mare, niti ih čitaju.

Jer znaš da se oni i sad, dok ti pokušaješ progutat onu balotu u grlu, zajebaju.

I da nikad neće niko razumit šta je tačno bilo ono zbog čega smo ih volili. Je, moš reć zbog smija. Moš reć zbog zajebancije. Moš reć i nikad doreć.

Poslin, kad odu, điraješ po kaletama i čuješ in smij iza svakog kantuna.

Neki su bili više, a neki manje dobri. Neki više, a neki manje razumjivi.

Ali svima su zajedničke bile dvi stvari: zajebancija do zadnjeg daha. I, ovi grad. Ne znan kako drugi, ali ja, kad rečen da volin ovi grad, mislin na njih. Mislin na takve.
Šta parte, malo pomalo, svaki dan. Svako malo ovome gradu iz duše bude iščupan još jedan dragocjeni, sveti bokunić smija.

More bit da ipak razumin zašto ih volimo.

Zato, jer je onaj njihov dišpetni srednji prst često bija jedino za šta smo se svi mi držali da ne potonemo.


TUŽNA VIJEST IZ ZAGREBA - Umro Milorad Bibić Mosor

"Iako ga je teška bolest prikovala za krevet, nije posustajao. Tako je još u nedjelju napisao i poslao svoju zadnju SMS-pitalicu po kojoj će, među ostalim, ostati upamćen." (Slobodna Dalmacija)

četvrtak, 16.02.2012.

Čekaj me

Pričo, čekaj me. Brzo se vraćam.

Gej iz okej

U zadnje vrime me skoro u svakom razgovoru novinari pitaju o mom stavu po pitanju termina "Žensko pismo". Već san se počela unaprid bojat tog pitanja. U principu odgovorin nešto onako, ni vamte ni tamte, tek toliko da odgovorin. Ali pošto je pitanje baš toliko uporno, bilo je neizbježno da počnen ozbiljno kontenplirat o tome.

I evo do kakvog san zaključka došla.
I muški i ženski pisci su pederi.

Jerbo, zna se da jedan prirodni i bogomdani hetero odnos podrazumijeva da se muški petljaju sa ženskin stvariman, a žemske sa muškin stvariman. Međutin, u ovoj našoj hrvackoj književnosti stvari su totalno izokrenute i naopake: muški pišu Muško pismo, a žemske pišu Žensko pismo, iz čega je jasno da su to pederi i pederice.

Pošto ja ne želin bit pederica, od danas pišen iskjučivo Muško pismo. Nisan luda ić u Pakal kad umren.

Jebate šta san pametna. Tribala san se rodit ka muško.

srijeda, 15.02.2012.

Divota ljudska

Nisan sigurna da ću se ovaj put izvuć iz egzistencijalnih bura.

Umorna san.

Većinu vrimena balansiran na rubu ponora. Ponekad i bućnen u taj ponor. Bogami je voda ladna doli.

Ponekad kad tako bućnen, poželin ostat ležat na dnu.

A onda se sitin da san dobila šta niko nije.

Promocija u Beogradu. Cila jedna redakcija koja je činila sve šta je mogla da deset beogradskih dana proveden nasmijana.

Judi van redakcije. Nepoznati, a bliski.

Promocija u Splitu...ona prepuna sala.

Judi u publici. Judi oko mene za onin stolon. Judi na blogu. Svi ti tekstovi koje su napisali za mene. Judi u "stvarnom životu" koji me stalno podsjećaju da su tu, uz mene. Svi ti judi tamo. I ovdje. Svi ti kojima je stalo, mada ni njima ne cvita. I ne mogu mi pomoć.

Osjetin potribu sve ih zagrlit jednim jedinim zagrljajem. Onda shvatin da mi ne mogu sve te dobre, divne duše stat u jedan zagrljaj.

Pa kažen sebi da se triban zahvaljivat svemu koliko san sritna, jer neman dovoljno ruku za zagrlit sve dobre. Niti iman dovoljno jakih riči za reć in koliko mi znače.

Najviše me je strah, šta se mog spisateljskog umijeća tiče, da nikad neću uspit nać dovoljno dobre, dovoljno prave riči za priču o ljudskoj dobroti koja postoji i koja je meni u životu bila poklonjena

ponedjeljak, 13.02.2012.

Morning has broken

Sunce.

U ovom gradu uvik na kraju pobijedi.

Vrime u Splitu

Snig je popustija. Valjda s njim neće popustit i bis Splićana. Znan po sebi, bis more donit puno dobrih stvari u život. I puno loših izbacit iz života.
Prozor mi ne dihta kako triba. Zavjesa se mrda. Pleše pod naletima bure.

Iman plišanu žirafu. Poklonila mi je Kornelija za jedan od onih rođendana kad san prišla četrdesetu. Od te se žirafe ne odvajam više, čini mi se da je oživila. A čoviče, kad nekog toliko dugo vrimena grliš, mora oživit.

petak, 10.02.2012.

I jer ne plače, govore da je lud

Je, istina je, nismo se baš snašli na snigu. Veselili smo se ka mala dica prva dva dana. Ja san se zbog tog veselja još više veselila. Toliko besplatne radosti za velike i male, nakon tako dugo vrimena. Toliko spontanog, čistog veselja gradu čija je privreda uništena, čiji je Zavod za zapošljavanje posta najposjećenija javna ustanova ikad, veselja u gradu inače bačenom na kolina ka šta je slučaj i sa još hrpom gradova u Lipoj našoj.

Pa smo se sanjkali, skijali, grudvali. Veselili se tom snigu i zaposleni i nezaposleni.

Onda su nan se počeli rugat šta se veselimo. Ka da su našu radost doživili ka osobnu uvredu.

Onda je kretenska gradska uprava potpuno zakazala, i počele su muke. Kad smo se počeli na te muke žalit, opet su nan se rugali.

Da smo lini. Smotani. Neorganizirani. Vakvi i nakvi.

I sad, može čovik lako podnit malo zajebancije na vlastiti račun. Pogotovo Splićani kojima je zajebancija na vlastiti račun u genima takoreć. Tradicija. Ako smo po nečemu poznati, poznati smo po tome.
Ali vrag je odnija šalu onda kad to više nije ličilo na zajebanciju. Danima san po portalima čitala otrovne primjedbe o Splićanima.

"Sami ste ih birali, eto vam sad!"

"Kreteni ste bili i ostali"

"Eto vam sad kad razbijate automobile sa ZG tablicama po Splitu"

I tako dalje, i tako bliže...

Bila sam osupnuta količinom zloće zagrebačkih komentatora. I ne samo zagrebačkih. Iskreno, rastužilo me.

I zato moran reć nešto:

Ne pristajen vam ja na to vaše, znate?

Ka prvo i prvo, ja Keruma nisan birala, a i da jesan, je li to bilo bitno u situaciji kad nan je tribala prijatejska rič?

Ispričat ću van jednu priču.

Nekad davno san živila u sritnom braku. Jednog dana moj brat je doša na moja vrata. Tražija je da malo bude kod nas. Posvađa se bija sa ženom, sa starcima, sa svima. Ja san, živeći tad u svom sritnom braku, osjetila potribu pametovat mu. Te sam si kriv za ovo, i sam si kriv za ono. Znate kako već pametuju judi koji imaju čvrsto tlo pod nogama. Ukratko, toliko san ispilala bidnoga brata, da je na kraju sam odlučija potražit drugu adresu.

Par godina kasnije, neko je i meni izmaka ono čvrsto tlo pod nogama. Moj divni brak se srušija, a s njim se, domino efektom, srušilo puno toga u mom životu. Jednog dana, taman u tijeku mučne brakorazvodne situacije, pobigla sam iz kuće i došla na vrata mom bratu koji se u međuvrimenu sredija. Otvorija mi je svoja vrata bez ijednog pitanja.

Nije me pita zašto sam došla ni koliko ću ostat.
Nije mi reka da san muža "sama izabrala".

Primija me jer je vidija da san u nevolji.

I nema gore stvari nego čoviku u nevolji nadmoćno pametovat. Čoviku u nevolji jednostavno triba otvorit vrata.

Ta bratova gesta me zasramila više nego išta u životu. I danas me je sram kad se sitim moje bahatosti i bešćutnosti onda kad je njemu tribala moja prijateljska ruka. Čak i ako čoviku u nevoji ne možeš ničim pomoć, opet si mu pomoga samim tim šta ga bar nećeš ponižavat zbog nevoje u kojoj se naša. Pa makar i svojom krivnjom.

Eto, zato je mene tuga uvatila, dragi moji Zagrepčani i svi ostali koji ste nas ismijavali. Ja nisan, ka šta se zna, nikakvi domoljub. Ali sudeći po tome kako me to prepucavanje Zagreb -Split rastužilo, moglo bi se reć da volin ovu zemju više od puno njih proklamiranih domoljubaca.

Je, istina je da auti sa ZG tablicama znaju letit u more. Ali takve stvari čine bolesni umovi kakvih ima i u vašem gradu. Takve stvari čine pojedinci koje ja ne smatram Splićanima. I zbog toga sva ona generaliziranja i pljucanja većina građana ovog grada nije zaslužila.

Zato se odričen svega toga. To nije moje.

Odričen se još nečega.

Moji Splićani, neki od njih, izražavajući svoj bijes prema gradskoj vlasti a posebno prema Kerumu i vrloj mu seki, začas su skliznili u vriđanje "vlaja". Na nekoliko portala san zapanjeno čitala komentare kako su "svi vlaji isti", i kako smo "vlaje pustili u grad a oni nas satrali".

To isto nije moje.

Osobno, poznajem neke Splićane koje bi rado zaminila za vlaje. To njihovo pižđenje o "Splićanima" i "Nesplićanima", to prepucavanje i bahatost samo zato šta su se slučajno rodili u Splitu, to meni isto nije Split ni Splićani. Odakle pravo bilo kome vrijeđati ljude po njihovom porijeklu? Ka da ono "Splićanin" i "Splićanin od kolina" garantira moralnu ispravnost?

E, onda takvim Splićanima isto moran nešto reć.

Meni Kerum ne smeta zato šta je "vlaj". Nego zato šta nije čovik. A za naletit na nečovika ne triba se njanci maknit sa splitske Rive, i ne triba ić "iza brda".

Ukratko, nije nam lako, a bit će nam svima i teže, jer se međusobno tako vriđamo, ponižavamo, svrstajemo. Jadna ti nam je Hrvatska. A, ja nisam neki domoljub, to se zna. Ipak me ovo boli.

Iden se sad opet veselit snigu, nadajuć se da to neće nikoga uvridit...

subota, 22.10.2011.

Ti si u kurcu

Volio ju je onako kako se skoro i ne pristoji. To zbog toga jer je ona bila vila. Ne toliko ta njena kosa s plavim uvojcima. Ne. Nego taj njen smijeh. Pa pogled kojim je u svijet oko sebe unosila sunce. Nije čak ni bila ono nekako lijepa. A volio ju je tako da je njegova ljubav u meni izazivala strahopoštovanje. Prema njemu, prema njoj, i prema ljubavi samoj.

Nema veze što je studirala u dalekom gradu i kući dolazila samo za Božić. Svako malo on je sjedao u autobus. Truckao se cestama kroz cijelu bivšu Jugu kao da putuje iz kvarta u kvart. Tamo bi je volio, pa se vraćao.

Kad je počela nestajati ponašao se potpuno nesuvislo. Pomahnitao je. Ali nije bio od onih koji svojim mahnitanjem drugima pričinjavaju bol. Bolio je samo sebe. Promatrala sam ga tih dana i mjeseci. Još češće nego prije hvatao je onaj autobus. Svaki put vraćao se sve tužniji, sve praznijeg pogleda. Valjda je znao da pokušava zadržati nešto što je već od njega otišlo. Zvijezde joj više nije mogao skinuti jer je već odavno sve zvijezde upleo u njenu kosu. Više ništa nije ostalo da joj da.

Taj zadnji Božić pljuštala je kiša. Bio je u njenom domu i dok su ljudi ljubili jedni druge pod vatrometima, on je nagovarao, uvjeravao, molio. Bezuspješno. Tada mu je rekla konačno zbogom.

Od njene kuće van grada do njegovog stana u našem gradu ima trideset kilometara. Trideset kilometara prometne asfaltne ceste odpješačio je tu noć pod najjačim pljuskom ikada viđenim na ovim sunčanim prostorima. Plakao je cijelim putem.

U godinama koje su slijedile pokušavala sam iz njega izvući bar još jednu riječ o njoj. Bez uspjeha. Nakon što mi je jedne pijane noći priznao ono tridesetkilometarsko plakanje više nikada je nije spomenuo. Nije bio ni svjestan kako je na mene djelovalo zamišljanje muškarca koji hoda po kiši rubom tamne ceste i plače. Naravno, već odavno nije otkriće da i muškarci plaču. Otkriće je kada ovakvi muškarci plaču.

Oženio se, dobio djecu. Kada bih mu ja spominjala jednu moju davnu ljubav koju nisam uspijevala prežaliti, govorio mi je, skoro pa prezrivo "Ti si u kurcu". To me uvijek posramilo pa sam s vremenom prestala spominjati mu ono moje neodbolovano.

Kada su drugi ljudi pokušavali podijeliti s njim neku svoju mladenačku ljubavnu slabost, govorio bi im "Vi ste u kurcu." Stisnuo bi usta i povukao dim. Hladan, nepristupačan, ostavljajući dojam ciničnog kučkinog sina bez ikakve sposobnosti empatije ili dubljeg poimanja ljubavnih balada. Misterija ljubavi? Na sam spomen takvih i sličnih drama, zaustavljao je nekog ljubavlju izluđenog jadnika govoreći mu "Ti si u kurcu".

Prošlo je trideset godina od one noći kada je sasvim patetično pješačio uplakan pod kišom.

Prošli vikend našli smo se na kavi. Kaže, vidio je neki dan jednu jako zanimljivu ženu, nevjerojatno uznemirujućeg lica. Naćulila sam uši, tako rijetko, u stvari nikada nije obraćao pažnju na lijepe žene, bar ne onako kako to tipični muškarci inače rade. Njegovu pažnju je bilo zaista teško privući.

- Kako to misliš, uznemirujućeg lica?

- Ne znam. Jednostavno nisam mogao prestati gledati je.


Nasmijala sam se skoro pobjedonosno.

- Hej, jesi li se ti to zaljubio?


Uputio mi je dugi, iznenađeni pogled.


- Ti si u kurcu.


A ne, pomislila sam, nećeš mi se ovaj put tako lako izvući.


- Pa što, hoćeš reći da se tebi to kao ne može dogoditi? - provocirala sam ga.



Opet onaj pogled. Tvrd, hladan, nedodirljiv.


- Naravno da može. Ali sam mislio da znaš.

- Što?

- Ja sam samo jedan put u životu bio zaljubljen.


Raspala sam se iznutra.


Kad je otišao, plakala sam. Možda i od bijesa. Danima poslije hodala sam izgubljena, noseći njegovu tugu u prsima kao da je moja vlastita. Odplakala sam sve njegove zvijezde koje je jednom dao i zauvijek ih potrošio.

Plakala sam sve njegove kilometre. Onih trideset kišnih, onih nekoliko tisuća autobusnih i još poneki svoj, vlastiti kilometar.

Valjda zato što sam u kurcu.

srijeda, 28.09.2011.

Mučnina

Palo mi na pamet jutros uz prvu kavu kako bi recimo Jadranka Kosor doživila ono kad prođeš kraj kontejnera iz kojeg neki barba od šezdeset godina vadi plastične boce. Može li ona uopće doći u takvu situaciju? Ili možda ima neki svoj odred ljudi koji idu ulicom dvadeset metara ispred nje i uklanjaju sve što bi je eventualno moglo probuditi, trgnuti iz njene bajke o sretnoj nam, neovisnoj, prosperitetnoj domovini? Idu odredi i miču kontejnere i umirovljenike da nam se dama ne uznemiri, da joj brošići ne potamne.

Pitam se, kako se ona osjeća dok više od pola zemlje o njoj piše stvari zbog kojih bi svaki japanski političar sa imalo osjećaja časti izvršio harakiri? Ma, u Japanu bi na ovakav stav naroda prema sebi harakiri izvršio i političar bez imalo osjećaja časti. Kakav to želudac ima ta žena? Impresionira me.

A, dok se šetka u kućnim papučama po stanu koji je otet nekim ljudima, jel' se isto onako samodopadno smješka? Zar zaista nikad nema mali osjećaj mučnine dok levitira onako groteskno među zidovima tuđeg života? Uništenog tuđeg života.

Jednom sam tamo gdje smo nekada živjeli u Splitu u parkiću ispred kuće upoznala ženu koja je bila nova u kvartu. To je bio parkić gdje su mlade mame dovodile svoju djecu na igranje. Pravi balkanski parkić - samo mame s djecom, nigdje nijednog tate. Tako je to po našim balkanskim parkićima, tate su najčešće po bojištima. Ili u kladionicama pokušavaju zaraditi plaću koju više nemaju otkad im je firma privatizacijom potonula u bespućima povijesne zbiljnosti.
Koji smiješni krug: firma - bojište - kladionica. Koja apsurdna igraonica.

Ta mlada žena je sa svojim mužem, pravovjernim ratnikom, uselila u stan iz kojeg je prethodno izbačena nepoćudna obitelj. Jedna od mnogih. Tih su godina iz mog kvarta cijele obitelji nestale preko noći.

Pozvala me na kavu. Ona, naravno, nije znala da sam i ja iz jedne od takvih obitelji i da se i mi već pakiramo.
Bila je mlada, lijepa, a ispred naše klupe igralo se njeno trogodišnje dijete. Smatrala me jednom od "svojih" valjda, jer se nisam izjasnila drugačije. Pričala je i cvrkutala kako već cvrkuću mlade, svježe udate ženice. Okupirana djetetom, domaćinstvom, namještanjem novog stana, čekajući muža koji je svakih nekoliko dana dolazio sa bojišta.

Čavrljala je kako se već čavrlja kad sjediš u parku s nekom drugom ženom sličnih godina. Ne znam zašto sam prihvatila poziv na kavu. Ona je tako jako željela pokazati mi njihov novi stan. A ja sam tako jako željela vidjeti stan pun duhova i uvjeriti se da nju stvarno u svemu tome ništa ne muči.

Stan je bio velik, sunčan, prostran. Ona se razletjela, cijelo vrijeme nadahnuto blebećući, kao djevojčica koja prijateljici pokazuje svoju novu "Barbie" kućicu za lutke. Slijedila sam je po stanu dok je ona, kao kakav autistični leptirić, lepršala ne zatvarajući usta i neprestano otvarajući nova i nova vrata nekakvih soba, kupatila, ostava, balkona. Potiskujući nagon za povraćanjem govorila sam sebi "Izdrži, ovo radiš za povijest. Ovo nije popodnevna ženska kava, ovo je svjedočenje."

Kad smo se napokon smjestile na kauč u dnevnom boravku, pogledala me s očekivanjem.

"Ovaj...da, predivan stan imate".

Valjda se to tako kaže. Nasmijala se sretno, pokazujući mi rukom na zavjese.

"Samo ne znam što bih sa ovim zavjesama. Znaš, ja sam makla sve njihove tapete, nisu mi se sviđali. Ali ove zavjese su baš lijepe. Što ti misliš?"

Progutala sam pljuvačku. Zanimljivo kako nešto tako tekuće kao što je pljuvačka ponekad tako teško sklizne niz grlo.

Zavjese su bile žute. Promatrala sam njeno lice i ono mi se također učinilo žuto. Zidovi, stolić na kojem se hladila servirana kafa i mali milje i šahovnica na zidu i čaša vode, sve je bilo žuto.

Ustala sam brzo, panično.

"Pa gdje ćeš, nisi ni kafu popila?!" trčkarala je za mnom dok sam slijepa od žutila i žuta od ludila bauljala prema vratima.

Mahnito sam tražila izlaz dok su mi kroz glavu prolazile najluđe slike. U jednoj od tih scena iz moje glave vidjela sam je kako u dilemi stoji pred
otvorenim ormarom nekih drugih ljudi i govori mužu, umornom i neobrijanom, taman pristiglom sa bojišta:

"Ne znam što bih sa ovim gaćicama. Znaš, ja sam makla svo njeno donje rublje, nije mi se sviđalo. Ali ove gaćice su mi baš lijepe. Što ti misliš?"

U tom sam kvartu nakon tog dana živjela još tri mjeseca. Više nijednom nisam otišla u onaj park i više nikada nisam srela tu ženu.

Tako da ne znam je li na kraju promijenila one zavjese.

nedjelja, 25.09.2011.

U očima promatrača

Znam, svit je doša baš
za povratit


Amerika je Big Brother
Split je posta
šporka žuta kesa.

Ja to ne gledam tako
jebi ga.

Meni je Amerika
Woodstock
Andy Kauffman
Man on the moon

A Split mi je
Smoje,Toma
prvo jubjenje
i jedan portun.

Jebi ga.

četvrtak, 22.09.2011.

Devojka sa čardaš klompama

Kad je čoviku teško triba imat neku glazbu koja će ga spašavat. Neku koja će ga razvedrit bez obzira šta je recimo osta bez posla, bez vire, bez nade, bez brate svega.

E, tako ja, odnedavno nezaposlena, kad mi dođe baš previše teško, zavrtin Balaševića. I uvik istu pismu - "Devojka sa čardaš nogama".

Neman ja pojma zašto. Ta pisma očito dira nešto u meni ali ne znan šta tačno. Ko zna kako se to zove i otkad u meni živi, ili životari, ili se krijumčari.

U svakom slučaju, rečenica po rečenica, stih po stih, mene ta pisma dovede u potpuno šizoidno stanje sriće i tuge. Jedna rečenica me razveseli, druga rasplače, i tako naizmjenično dok me toliko ne iscrpi da mi više ne ostane snage za ništa osim za nekakve bezimene, neprimjerene čežnje.

Kad Balaš kaže "Hej, doleti mala senice..." ja se automatcki dignen, raširenih krila, spremna poletit. Onda se sitin da ne znan di bi tačno tribala poletit pa se vratin i sidnen posramljeno za stol i nastavin sickat kapulu za ručak.

"Baš od takvih su je čuvale tetke sa 'ladnim trajnama..." kaže dalje.
Tu se ja onako sama sa sobon nasmijen i usput brišen suze šta mi cure od kapule i lagano drman glavon u ritmu one violine.

A onda dođe rečenica zbog koje je ta Devojka sa čardaš nogama jedina žena u mom životu na koju sam ikad bila stvarno, ali stvarno ljubomorna.

"...čije si pile, pirgavo...što nisi meni suđena...".

Ajme. Ajme majko. Zamisli kakva je morala bit ta ženska da je neko nazove tako, da joj tepa "pile pirgavo"?

Kad to čujen mene uvik nešto zapeče u duši od zavisti i tako otkrijen da san stoposto i ja cili život tila bit nečije pile pirgavo. Nisan čak ni sigurna kako u stvari uopće izgleda pirgavo pile, ali znan da zvuči ka nešto najlipše na svitu. Ka nešto šta se voli, takvo pirgasto pipipavo.

Proradi mi mašta i ja zamislin neku sitnu , malu curu, od onih šta ih nazivaju "đepnin Venerama" i poželin, baš onako jubomorno ženski i ja bit takva. Pa se rastužin šta mi niko nikad nije reka da san mu pile pirgavo, a nije ni čudo, kad uopće ne izgledan tako. Od tih peradarskih konplimenata meni su jedino nekad neki znali reć da san tuka, zato šta se ne glasan baš ka pile i zato šta san ponekad stvarno tuka.

O fizičkoj mi pojavi da i ne govorin, nema tog pjesnika koji bi kad me vidi vako cilu ka od brda odvaljenu pomislija na išta malo i slatko, a kamoli da bi pomislija na pirgavo pile. Ako bi mu i pala na pamet takva nekakva pernata asocijacija, vjerojatno bi pomislija na očerupanog, zamantanog noja koji na onin svojin komičnin nožurdama bezglavo baulja tražeći neki pijesak u koji će ukopat svoju nepirgavu glavušu.

Eh. Ali, ko meni smeta da se u mojoj kužini, sakrivena od očiju svita, raznježin, plešen, letin i osjećan ka pile pirgavo?

Tako kad krene

"Hej, pusti kose pune polena,
hajde, baš u inat babarogama...
opa, digni suknju iznad kolena,
znam da kriješ čardaš u tim lepim nogama.."

ja skočin, ruke dignen visoko iznad glave, nema veze šta mi kosa nije puna polena nego sjedina, i nema veze šta usrid plesa osvijestin činjenicu da moje noge baš i ne izgledaju onako čardaško erotcki a pogotovo kad počnen vrtit razdragano i nesuvislo stopalima jer naravno, osim šta nisan sigurna kako zapravo izgleda pile pirgavo, još manje znan kako se pleše čardaš.
Na nogama mi stare klompe šta ih već godinama nosin po kući...opa, digni suknju iznad kolena...a kako ..jedino da zavrnen gaće do iznad kolina...da me Balaš ugleda zavapija bi "Vidi šta mi je uradila od pesme, mama..."

Ovi pjesnici bi tribali smišljat neke pisme i za nas nepirgave ženske jer bez obzira šta ne izgledamo ka neke kojima se pišu stihovi, mi isto ka i ta Balaševa pirgava znamo gledat ka srne. Kad imamo koga gledat. Možda te njihove pisme i jesu pisane samo za žene piliće ali zašto onda nama ženama nojevima dođe teško i lipo i nježno i svašta kad čujemo te pisme?

Mi smo bolje svirali, neg' što smo bili plaćeni, kaže pjesma.

Pa šta. I mi smo se ljepše osjećale, neg' što smo izgledale...al' dobro sad.

srijeda, 21.09.2011.

melodie d'amour

gdje sam sve ostala

jedan dio mene

uzeo je Pariz

a nešto je oteo

i vlak



možda sam ostala na plaži

tamo dolje u školjkama


ne ne, šalim se

ovdje sam ja

ali je nešto bitno

u meni umrlo

od tuge

od kiše

od neba


od Boga kojeg nikada nema

kad ga ona jedna Ja

jako, jako treba.


ja u stvari

nisam nikada htjela

izaći iz vlaka

jer naprosto

nisam htjela

nikad i nigdje stići


meni je bilo važno

stalno se pakirati

neprestano ići, ići, ići.


ja nisam znala

ičemu pripadati

ja sam mislila

živjeti

znači putovati


zaustaviti mene u letu

uokviriti me i staviti na zid

to je brutalno

ja bih bila tu povremeno

ja ne znam nastanjivati ništa

i nikog

za stalno.

ponedjeljak, 19.09.2011.

karte

kažu, igraj s kartama koje si dobio

a što s onima koji igru započnu bez iti jedne karte?

oni valjda provedu život pokušavajući doći do onoga s čime su drugi startali...

ne zvuči nimalo pošteno

ali što je uopće pošteno

osim dupina

i djece

kad ih gledaš i poželiš makar sekundu te bezbrižnosti

takvog postojanja



i umoriš se

a od umora se posramiš

nije dopušteno umoriti se

trči za tim kartama, trči

nema veze što ti stopala već odavno krvare....


i onda...

kada i sam dobiješ to jedno biće, ili više njih

odlučiš

dati mu sve karte koje ti nisi imao

sve karte i još i poneku viška

da bi, poražen shvatio

pravila igre ne određuješ ti

nego tvoj početak

kako može znati dijeliti karte

onaj tko ih nikada nije u ruci držao?

ponedjeljak, 12.09.2011.

Pristajanje

Lako je postati crna ovca. Dovoljno je da od malih nogu ne pristaješ.

Kasnije te svrstaju u one koji "imaju problema sa autoritetima". To bi kao trebalo imati negativne konotacije. Ja međutim, kad za nekog čujem takvu kvalifikaciju, odmah znam da se radi o nekome zdravom. O nekome kome kičma ne trpi savijanja. Rađe će puknuti, nego se saviti. Svaki djelić tako raspuknute osobe, vrijedi stostruko u odnosu na one savijene.

Ljudi koji imaju problema sa autoritetima ne pristaju.

Oni neće, na zapovijed vrhovnog ili manje vrhovnog zapovjednika, spaliti žive ljude. Neće pobiti starce i djecu. Neće zlostavljati ratne zarobljenike.

Ljudi koji imaju problema sa autoritetima, neće kao glupe ovce godinama birati lopovsku rulju koja se busa u prsa opravdavajući sve svoje laži i krađe floskulom da su oni, eto, "stvorili Hrvatsku".

Ljudi koji imaju problema sa autoritetima neće opravdavati obiteljsko nasilje niti uvjeravati djecu da je normalno da budu ponekad udarena ili pretučena jer "ipak ti je on otac".

Ljudima koje volim, "Bog otac" ne stvara nikakav osjećaj poštovanja. Samo prezir.

Znam ženu koja je ostala bez posla nakon što se jednog dana pobunila protiv zlostavljanja svog nadređenog.

Zapanjujuće su bile reakcije njenih poznanika, rodbine i prijatelja.

Naime, ona je mjesecima ponavljala da ne može to više izdržati. Da je tip psihopata. Da je ponižava, vrijeđa, omalovažava, viče, zasipa apsurdnim zadacima.
Ukratko, tijekom nekoliko godina odlazila je na posao s grčem u stomaku. S vremenom više nije mogla ni spavati. Povukla se u sebe, jer nije imala više energije za komuniciranje s ljudima. A nije ju imala zato što je svu energiju koju je imala, trošila na preživljavanje svakog sljedećeg radnog dana. U petak, na početku vikenda, ona je već bila tjeskobna zbog ponedjeljka. Svaki božji vikend provela je pokušavajući se psihički pripremiti na još jedan tjedan torture.

Ponekad je, po izlasku iz ureda, povraćala po cesti. Doslovno. Bolesnik bi ju toliko izmučio, da je počela povraćati na psihosomatskoj bazi.

Ipak, njeno povraćanje je bilo izazvano više nečim drugim. Naime, kada bi nekome rekla da "ne može više", čula je komentare tipa "Hej, daj se sredi. Znaš dobro kakva je situacija u zemlji. Budi sretna što uopće imaš posao."

Drugi su joj pak govorili kako nije problem u tome što je njen šef osvjedočeni psihopata, nego u tome što se ona "ne zna postaviti".

Razmišljala je. Zašto bi se ona uopće MORALA postavljati prema zlostavljaču? Uostalom, to "postavljanje" je, koliko je razumjela, podrazumijevalo da ona uspije promijeniti svoje vanjske reakcije na zlostavljanje. Kao, ne pokazati mu da te je povrijedio, da te je ponizio, da te je ranio. OK, a što s mojom dušom, pitala se. Kako ću se iznutra postaviti? Mislim, kako postići da cijeli tvoj psihofizički sustav ne vrišti ispod kože?

"Zar nije pomalo neprirodno da ja moram na posao odlaziti oboružana raznim "postavljanjima" i osam sati radnog vremena odmjeravati snage sa poludjelom zvijeri? Mislim, zar ja jednostavno ne bi trebala na posao ići s namjerom da pošteno odradim svojih osam sati i zaradim svoju plaću? I kako, pobogu, da najednom postanem vrhunski psihoterapeut, e da bi nekako preživjela na poslu uz psihičkog bolesnika??"

Sve u njoj se bunilo. Ali svi oko nje su smatrali da je problem u njoj, a ne u onome tko ju zlostavlja. Počela je osjećati da ludi...

Ono što je možda boljelo više od svega, bio je taj raskorak između njene sposobnosti da podnosi zlostavljanje i tvrdnji ljudi oko nje da bi jednostavno morala znati podnijeti sve to.

Ono što ju je razaralo, bio je sram. Sramila se što ne sluša sebe. Naime, da je postupila prema svojim unutrašnjim glasovima, već nakon prve godine rada u takvim uvjetima, bila bi napustila i tu firmu i taj posao. Bila bi povukla radikalni potez, u "ovakvim" vremenima. Otišla bi potražiti sebi bolji posao, i, pogotovo, bolje šefove. Neku normalnu radnu sredinu, Nešto...gdje bi dolazila bez straha i tjeskobe.

Umjesto da ode, ostajala je, jer su svi oko nje tvrdili da ostati mora. Jer su teška vremena. Jer vlada velika nezaposlenost. Jer, "koliko ih ima koji uopće ne rade".

"Koliko ih ima koji rade, a ne primaju plaću"

"Koliko ih ima koji trpe i GORE stvari..."

Shvatila je da oko nje vlada potpuno ludilo. Ljudi oko nje, pristajali su. Godinama. Na SVE.

Ona nije nikada pristajala. Još od rođenja. Ovaj put dopustila je da je uvjere da treba trpjeti.

Samo jedan dobar prijatelj je razumio. Rekao joj je "Ti znaš. Onog dana kada si se napokon suprotstavila, znala si da, kao prvo, nemaš nikakvih šansi protiv njega, jer je zaštićen kao lički medvjed. Dakle, taj dan, ti si znala da ćeš otići i da se nećeš vratiti. Prema tome, to stavi iza sebe, i koncentriraj se na borbu koja je pred tobom. Postupila si ispravno i ne slušaj nikoga."

Poslije je plakala od olakšanja.

Sljedeće jutro, rekla je sebi:"Ovako živjeti, to je gore nego da si mrtav. Pa ako već trebam umrijeti, rađe ću umrijeti od gladi. To će bar biti moja vlastita odluka."

I otišla je.

Osjećaj oslobođenja bio je neizreciv. Napokon je opet disala. Kičma joj se pomalo ispravljala. Vratila joj se boja u lice. Počela je opet spavati. Osjećaj tjeskobe nestao je kao rukom odnešen. Zamijenio ga je, doduše, realni strah vezan uz egzistenciju, ali taj strah je podnosila neusporedivo lakše nego ono gaženje.

Naime, normalno je da je život težak i da je preživjeti teško.

Ono što čini razliku, međutim, je da li ćeš tu borbu voditi kao ljudsko biće, ili kao zgaženi crv.

Nije lako preuzeti kormilo vlastitog života, pogotovo na ovako olujnim morima.

Ali... bolje je potonuti kao kapetan na komandnom mostu zajedno sa svojim brodom, nego potonuti kao bičevani sužanj koji vesla u potpaljublju tuđeg broda....

petak, 09.09.2011.

Njoj su njeni u nje

Ona je bila teška žena koje su se na momente i vlastita djeca užasavala. Ponekad je ipak imala i dobrih bljeskova. Kratko su trajali, taman koliko je trebalo da čovjek pomisli "Eh, šteta što stalno nije ovakva, draga...".

Već u sljedećem trenutku, pretvarala se opet u zlu vješticu. Tada smo se odmicali od nje. Sa sigurne udaljenosti smo se pravili da uživamo u obiteljskom okupljanju, a pogotovo u brdu raznovrsne hrane koju bi ona za takva okupljanja pripremila.

Cijeloga života ta je žena svojom agresivnom energijom mrvila svakoga tko bi joj se našao na putu, ili one koji nisu uspijevali uhvatiti korak s njom takvom, galopirajućom.

Navikla da je doživljavam isključivo kao napast s kojom treba biti formalno ljubazan ali i preventivno distanciran, nisam nikada ni pokušala proniknuti iza te fasade. Na kraju krajeva, nisam joj bila ništa u rodu, bila sam samo čest gost na njihovim proslavama jer me kao nekoga tko je sam ljudi često usvoje preko praznika. Pozive prihvaćam, volim se ogrijati na toplini tuđih božićnih drvaca. Mada, ni ostanak kod kuće, u mojoj samoći, više mi ne predstavlja tragediju.

Uhvati me, doduše, lagana sjeta negdje oko ponoći, ono kada se svi ljube i čestitaju, ali to brzo prođe. Nekada su me lomile oluje usamljenosti, sada su to samo škakljajući lahori čežnje za nečim čega se više i ne sjećam.

U svakom slučaju, taj božićni ručak sam opet bila s njima, i s njom. Već tradicionalno vladao je onaj ugodni blagdanski šušur, sa previše hrane u nama i pred nama, djecom koja rumena trče i vrište po dnevnom boravku, i omamljujućim zamorom u venama i mozgu.

Nahranjeni, napijeni, pomalo tupi, žamorili smo međusobno, komentirali hranu, situaciju u zemlji i svijetu i snježni zrak bez snijega kao i svake godine u to doba.

Pomalo me hvatala dosada i potreba da se povučem u svoj mir.

A onda sam je ugledala. Imala je telefonski poziv. Klimala je glavom strpljivo slušajući izvješće o božićnom meniju s druge strane. O bože, pomislila sam. Sad kad ona krene. Morat ću odslušati njenu hvalu o tome što je sve i na koji način skuhala, ispekla, ispržila, izdinstala, jer naravno, takav je ona tip, hvalisavi. "Ja, pa Ja" tip.

Otvorila je usta, a ja sam zatvorila oči.

"A meni su moji u mene!"

Otvorila sam oči, sigurna da to nije ona izgovorila.

"Jesu, jesu, svi su mi ovdje, svi!!"


Buljila sam u tu ženu koje smo se svi skoro pa bojali. Možda sam je tada prvi put otkad sam je poznavala, a to je više od dvadeset godina, zaista dobro pogledala. Zavaljena u stolici, s telefonom čvrsto priljubljenim uz uho, sjedila je skoro pa starica. Žilava, energična, galopirajuća, ali ipak - starica. Oštroga jezika, brzog uma, pragmatične, ohole i ambiciozne naravi. Cijeloga života stvarala je i namicala i opet stvarala i namicala i grabila, a u šezdeset i nekoj, sve s čim se pohvalila prijateljici na telefon, bilo je

"Meni su moji u mene".


Preplavila me neočekivana nježnost prema njoj. Baš u toj nespretnoj, smiješnoj rečeničnoj konstrukciji svjetlucalo je, poput balona na božićnom drvcu, sve što nam uistinu treba i bez čega sve što smo, na ovaj ili onaj način ikada stekli i postigli, ne vrijedi ni pišljiva boba.

Pri kraju života, pomislih, eto što je jedino važno. Da su nam naši u nas.

"Meni su moji u mene".

Nikada nisam čula sretniju rečenicu. Prišla sam joj i zagrlila je. Znam da sam joj i ja na tim ručkovima i večerama bila njena, iako to u stvari nisam bila.

Pogledala me, pomalo zbunjena. U očima tog starog vražićka iskrila je ljubav.

Već sljedeći trenutak kao neka mrgudna maćeha nasred dnevnog boravka vikala je na neko dijete što joj prlja namještaj.

Ja sam se, ovaj put, samo smješkala.

"Provaljena si, stara", govorila sam joj u sebi. Briga tebe za namještaj. Tebi je važno da su ti tvoji, eto, u tebe. Ti si, vještice, sretna što imaš nekoga da ti prlja namještaj...

09.09.2011. u 19:09 • 0 Komentara • Print • #

utorak, 06.09.2011.

Brat

Kratka rič od četri slova a u njoj sve šta čoviku triba za po putu. Put je kvrgav, više stranputica nego put, a ja sa previše prtljage. Kad se umorin, dođe brat, ništa ne govori, samo uzme neke od mojih stvari i pomogne nosit. Ponekad ne nosi, nego šutne nogom neki od kufera i kaže "Ovo ti ne triba"

Kad san bila mala, branila san te od svega. Bila san godinu dana starija, tri puta teža od tebe, rumena i bezobrazno zdrava. Izgledala san kako već dite triba izgledat da bi dobilo ocjenu odličan. U nikome nisan budila zaštitničke porive.

Ti si izgleda skroz drugačije, bija si moja sušta suprotnost. Mršav i uvik bolestan od nečega. Zato su nekad neka dica mislila da se mogu prema tebi ponašat kako oće. E pa, neće moći, mislila san ja. Jedanput te je ona neka mala bila udrila. To samo po sebi nije tako strašno. Strašno je bilo to šta san je ja zbog toga gurnila niz balkon. Sva srića pala je na meko. Da nije, ja bi u dobi od pet godina valjda bila završila u maloljetnički zatvor.

Bila san uvik uz tebe. Tvoja sjena. Zdrava, bucmasta sjena. Ti si izgleda ka neko ko nije baš najspremniji na život. Ka da te svaka bura može odpuvat. Pa san ja glumila lukobran, vjetrobran, svaštabran. Ko je mislija tebi naudit, moga je to samo priko mene mrtve. A ko će usmrtit tako zdravo i stameno stvorenje.

Kad smo malo naresli, pitanje tvoje sigurnosti postalo je malo kompliciranije. Počela san shvaćat da te od nekih stvari ne mogu zaštitit. Život je luđi i jači čak i od takve odlučne, tvrdoglavo hrabre, rumene sestre. Ja san i dalje bila bucmasta i zdrava, a ti si i dalje bija najmršaviji i najnezdraviji brat na svitu. Okej, izrasta si u visinu, ali ne i u kvalitetu. Tvoj podhranjeni izgled ti je osta tu za zauvik. Pa su i dalje svi mislili da s tobon moraju pazit, a da ću se ja sama za sebe pobrinit. Jedino si ti svatija da je moja psihička otpornost obrnuto proporcionalna mojoj fizičkoj korpulenciji. Uloge su se nježno, neosjetno obrnile. Počeja si ti čuvat mene. Takav, nikakav.

Nisi se moga šakama borit protiv mojih utvara, pa si se borija onim čega imaš u izobilju. Smijon. Za svaku moju suzu, ti si ima doskočicu. Pa su moje suze postajale vesele kapljice.

Pošto smo nekin slučajem odrasli na ovom tlu uz more di se pokazivanje emocija smatra smrtnin grijom, s vrimenon smo našli svoje šifre za izrazit ih a ne osramotit se. Tako si ti mene zva "Debela" a ja tebe "Kretenu".

"Debela" u prijevodu znači "Čudna si i previše osjetjiva i kurca ne razumin od tih tvojih literarnih ispada ali te volin".

"Kretenu" je pak značilo "Pogledaj se našta ličiš s tih svojih dvajstipet kila, jel' to muško? Nego, jesan li ti ikad rekla da te obožavan?"

Ka pravi muški iz ovog kraja, slab si na ričima. Rečenice su ti kratke i suve. Kad se uopće udostojiš složit cilu rečenicu, ja ne mogu sebi doć od čuda. Ali tebi rečenice nisu ni potrebne. Puno riči, to triba onima koji ne znaju govorit.

Ti si ka alkar šampion, gađaš samo jedan put, i uvik u sridu. Ne tribaju ti tri pokušaja. Jedna rič, i publika je na nogama. Tojest, publika je na podu. Od smija.

Taj smij kojeg mi poklanjaš, to je jedna od onih stvari koje vučen u svojin kuferima. Na kuferu u kojem nosin tebe i smij, piše "Dragocjeno, ne ispuštati iz ruke ni pod kojim uvjetima".

Zahvaljujući tebi ja san jedno od onih stvorenja na svitu koji znaju šta znači izraz "Bezuvjetna ljubav".

Kad san loše, ti dođeš i doneseš smij. Kad san dobro, radiš to isto.

Kad te dugo ne zoven, nikad ne prigovaraš. Nazoveš me i kažeš nešto blesavo.

Tipa " Skužajte, falija san broj."

Ako mi u glasu tad čuješ crnilo, zastaneš malo, pa kažeš "Debela, život je kad si živ."

I to je otprilike maksimum riči koje potrošiš na tješenje.

Na neki način, nikad se nisi borija protiv mojih tuga. Samo si mi stavja do znanja da ih vidiš. Da ih ćutiš. I pušta me da sama odlučin koliko mi se isplati cendrat.

Ti si ka čovik koji na obali gleda utopljenika koji se sam odlučija utopit, pa držiš ono kolo za spašavanje i ne bacaš ga dok ti utopljenik sam ne reče da ga baciš.

Ok, par puta ti nisan tila reć da ga baciš. Nisan tila da me spasiš. Pa ci bacija kolo. Iza sebe. I skočija...

Kad si me izvuka na obalu, reka si nešto blesavo.

Tipa "Da san zna da ćeš se danas ubivat, bija bi ponija kupaće."

06.09.2011. u 10:00 • 5 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 05.09.2011.

Koliko ono okretaja bješe (generaciji)

Mi smo od onih kojima se tijelo savije u grču

kada negdje nekako nenadano neplanirano

naletimo na fotografiju

na kojoj se neki stari gramofon turobno meškolji

u neugodi

a šušutava ploča se na njemu vrti

i vrti

i vrti

kao da je u tom okretu

za nas vrijeme stalo

stalo i u nama ocvalo

kao što već stvari najvažnije

samo u glazbi o(p)staju

Naše eustahijeve trube

nastanjuju čudne bube

kolonije male iz osamdesetih

iz veselih

iz nestalih

raseljenih

humano preseljenih

Mi smo od onih

što češće gutaju riječi nego zrak

jer je pametnije

prešutjeti onaj neki mrak

iz kojeg nas osvijetliše brutalno

fatalno

skaradno

Više nema

nijedne naše ptice na žici

ostali su

samo

krici.

05.09.2011. u 12:52 • 2 Komentara • Print • #

nedjelja, 04.09.2011.

štene

u danima kao što je ovaj
poželim biti napušteni pas
pa da me netko usvoji
želim biti šugavo
drhturavo štene
koje će netko
pod kaput skriti
pa ću se samo
bezbrižno valjati
i biti.

04.09.2011. u 17:35 • 0 Komentara • Print • #

Ne želin bit pisac

Ja san lipo dolazila na oni moj blog Marčelina i pisala. Ako se mene pita, pisala san uglavnon pizdarije. Nisan imala nikakvih književnih ambicija. Zato san pisala čisto i iz duše. Sve šta mi je padalo na pamet, bez autocenzure san objavljivala i dilila sa svekolikin pučanstvon. Onda je to pučanstvo komentiralo, najčešće tako da su njihovi komentari bili još smišniji i još luđi od mog teksta. Pa smo se lipo zabavljali. Preživila san ja, zahvaljujući toj zajebanciji i tom pučanstvu, puno teških momenata u životu. Kad mi se plakalo, plakala san na blogu, a pučanstvo nikad nije iznevjerilo - uvik su plakali smenon i hrabrili me. I nasmijavali onda kad ja nisan imala voje ni snage zasmijavat njih.

A onda je bija oni natječaj za najboju erotcku priču. Kad san vidila da autor pobjedničke priče za nagradu dobiva tri dana u Istri, nisan se niti sekunde mislila. Sila ja i napisala erotcku u otprilike trinajst ipo minuta i poslala. Ni tad nisan imala književne ambicije. Jedina ambicija koju san imala, bila je ta da se napokon dočepan Istre. Jerbo san čula da je tamo ka u Raju. I jerbo san na televiziji gledala dokumentarce o njoj, pa se zajubila.

Kad san pobijedila na rečenom natječaju, bila san prisritna. Meni je i dalje sve to bila samo zajebancija. Neš ti priče i neš ti mene književnice. Malo se sprdala sa erotikon i sa nekin klišejima i eto ti. Pa ja takvih priča mogu izbacit jedno petnajst dnevno. Jedina dobra stvar iz toga bi bila ta šta bi možda još petnajst puta išla u Istru. Ovako, ko zna kad ću opet. Sve mi se pari da će mi Istra bit nesritna jubav. Ona tri dana u Vrsaru su bila samo ka poljubac. Taman toliko je trajalo da mi probudi apetit.

U svakon slučaju, poslin toga je sve otišlo kvragu. Bila san i na televiziji. Najavili oni hatevejovci "Kratki razgovor sa splitskon književnicon". Ja cilo vrime mislila da oni to mislu na nekog drugog. Kakva crna književnica, jebavas pas. Ja san samo pisala moj blog i nisan nikome zlo činila.

Poslin televizije intervju za vamo, intevju za tamo. I ona pitanja od kojih mi je neugodno i na koja u stvari neman pametnog odgovora, a opet, ako me zovu da san književnica, morala bi se uozbijit i držat se ka da to i jesan. Pa san pokušavala držat se ka književnica. A nisan baš bila sigurna kako se književnice tribaju držat. Ali stoposto se ne kliberu ka šta se ja inače kliberin s kin god da razgovaran.

I sad šta se dalje iz toga razvilo? E pa to, da san ja najedanput izgubila oni osjećaj da mogu doć na moj blog i pizdit neopterećeno. Počela san obraćat pažnju na nešto šta se zove "stil" i "forma" i "ritam rečenice". Toliko san pazila na to da san na kraju ostala bez stila, bez forme, bez ritma i bez rečenice. Umisto da pišen, počela san mislit o pisanju.

Umisto da se zajebajen sa Kerumom, Jacom i ostalin prikazama, počela san mozgat kako se te moje škrabotine zovu i u koju "vrstu" pripadaju.
Ka, jel' to politička satira, jel' to nekakvo, kakoseonoreče..."žemsko pismo" ili koji kua.

Najgore od svega je bilo kad san na mejl počela dobivat dobroćudne kritike i savjete.

Piši vako, piši nako.
Uozbiji se.
Izbaci lokalizme, s njima ćeš se teže probit.
Ubaci književne elemente.
Skrati.
Proširi.
Oduzmi.
Dodaj.

I sad ti piši. Poslin svega toga, događalo mi se da otvorin blog s namjeron da nešto napišen ali od straja skroz zablokiran. Jebiga, govorila san sama sebi, sad oni svi mislu da si književnica, nemoš sebi više dopuštat svašta. Pa bi ostala tako isprid ovoga ekrana sićajuć se lipih vrimena kad nisan bila književnica i kad san mogla pisat.

Ne želin bit pisac. Ja san blogerica, žena, majka, kraljica. Sad ne mogu više pisat kako oću. Nego moran prije svake rečenice kontenplirat po ure o svin tin činbenicima sa kojiman bi tribala držat nivo.

Dok san bila samo blogerica, žena, majka i kraljica, nisan mislila, samo san pisala. Najčešće san pisala kuvajući naprimjer ručak.
Nasickan kapulu, pa napišen dvi rečenice. Pa dodan meso u teču, pa ubacin u blog još pet rečenica. Možda je to bija neki skroz novi pravac u književnosti. Takozvani kulinarsko-prehranbeni knjižovni pravac.

Sad mi se više od straja nit kuva nit piše. A i kad pišen, podilila san se na dvi strane. Na Marčelini se pravin da san književnica, a na ovome blogu, jer je manje poznat, pišen kako me je voja. Šta više vrimena prolazi, sve više pišen ovdi, a sve manje tamo.

Ček, iden nasickat kapulu.

04.09.2011. u 13:48 • 4 Komentara • Print • #

E.

Dalmacija nije geografski pojam

niti more niti galeb

a još manje brod.

Dalmacija je moja

bezbrižnost i moja nježnost

a iznad nje jedan savršeno modri

svod.

04.09.2011. u 13:47 • 0 Komentara • Print • #

subota, 03.09.2011.

I činim pravu stvar

Odnekud su doprle note Gibbonijeve "Činim pravu stvar" a ti si rekao: "Kad čujem ovu pjesmu, uvijek se sjetim tvog i tatinog razvoda."
Zastala sam iznenađeno.
"Zašto?" upitala sam.
"Zato što si uvijek stavljala tu pjesmu nakon svađe s tatom."

Stislo mi se grlo. Čudno, ja sam recimo potpuno zaboravila taj detalj. Zaboravila sam i pjesmu i činjenicu da sam je opsesivno preslušavala poslije svađa s tvojim tatom. Ne shvaćam kako sam je uspjela potpuno izbrisati iz memorije. Ne znam.
Nije ni važno. Znam da nam nikada nisi oprostio.

Sutra ti je devetnaesti rođendan. Pišem ti priču, kao i svake godine za tvoj rođendan. Nazivam to rođendanskim pričama jer sam kukavica i ne želim ti priznati da u meni postoji ogromna, nepodnošljiva količina osjećaja krivnje. Pa umjesto da nekim običnim danom sjednem s tobom za stol i kažem ti kako bih dala sve na ovom svijetu da mogu ponovo... da mogu ispočetka... Ja pišem ove rođendanske crtice i dijelim ih s cijelim svijetom jer se u sebi podlo nadam da će bar jedan komentator reći "Ne optužuj se, napravila si najbolje što si mogla, kada si mogla." Tako se mi odrasli međusobno tješimo, znaš.

No, od mog osjećaja krivnje ti ništa nemaš, zar ne? Ono jedino i najbolje što sam ti trebala dati, a to je moj sretan osmijeh, viđao si u stvari poprilično rijetko. Oprosti mi zbog toga. Ja sam ti krhko, ludo stvorenje. Ne znam ni kako sam uopće uspjela udati se i imati tebe, kad sam oduvijek sva ovako smušena i zamantana, kako bi mi u Splitu rekli.

Sva ta podstanarstva, sve te firme koje su propadale, svi ti mobbinzi koje je trebalo izdržati... I izdržavala sam, vjeruj mi, do krajnjih granica. Mojih. Sad sam opet bez prokletog posla, pa ti opet ne dajem taj smiješak koji ti je potreban. Osjećam u tebi bunt, bunt koji doživljavam kao krajnji dokaz mog neuspjelog majčinstva. Kao neki dan kad si mi rekao kako si cijelim putem sa treninga do kuće razmišljao o meni. I kako si u sebi govorio da jednostavno nije u redu, nije pošteno da netko tako živi. "Pogotovo ne netko kao ti, mama. Ti si trebala biti bezbrižna. Trebali su te pustiti da pišeš, to je sve."

Otišla sam u kupatilo i plakala. Ne zato što sam se i ja najednom sažalila nad vlastitom mi sudbinom, nego zato što me razorila u stvari predivna misao - kako djeca vole, kako nas vole jako i tiho.
Razorila me i pomisao da bi ti najrađe na svoja leđa preuzeo sve zamke moje sudbine. Kako si velik, Dječaku moj mali. Velik si čovjek, a tome sigurno nisam ja zaslužna, nego sam valjda, kako bi tvoja baka rekla, "sretnija neg' pametnija".

Imaš najljepše plave oči na svijetu. Ne znam jesam li ti ikada rekla koliko dobrote imaš u očima. To me ponekad osupne. Ponekad me i zasrami.

Kažem "Sretan ti rođendan" a u stvari želim reći "Oprosti". Znaš ti dobro zašto. Ne želim se jeftino izvlačiti i pravdati, ali vjeruj mi da je ponekad tako teško biti jak i hrabar. Zamisli Dječače kako je smiješno u stvari da se o tebi brinula žena koja se boji mraka. Zamisli kako infantilnu junačku majku imaš. Evo, sad će to saznati i cijeli svijet. To će biti velika mrlja u mojoj književnoj karijeri. Možda bih trebala prestati pisati prije nego što se potpuno zanesem i priznam još i to da sam se bojala i grmljavine.
U svojoj sobi sam se od straha pokrivala dekom preko glave, a onda ustajala popraviti dekicu kojom si ti bio pokriven u svojoj sobi. Kao da dijete čuva dijete. A ipak, borila sam se. Za tebe i za mene. Za nas dvoje. Griješila usput, naravno. Cijelo vrijeme se nadajući da "Činim pravu stvar".

Sjećam se mog šoka kada si počeo trenirati kick-boxing. Nisam se nikako mogla pomiriti s tvojim izborom sporta. Pogotovo jer ja tu makljažu u ringu nikada nisam ni doživljavala kao sport. Bio si jako uspješan, naravno, kao i u svemu čega se ozbiljno dohvatiš. Poslije prvih nekoliko osvojenih medalja, imali smo onaj legendarni razgovor kad sam od tebe, možda prvi i jedini put u životu, zatražila da mi nešto obećaš.

- OK, odabrao si taj kick-boxing, ja ga baš ne volim, ali ako je to ono što ti želiš, imaš moju podršku.
- Dobro, mama.
- Ali, obećaj mi nešto?
- Što?
- Ako postaneš slavni kick boksač, obećaj da ćeš svoju slavu koristiti da bi se borio protiv nasilja nad djecom u svijetu.

Na trenutak si se zamislio, a onda ozbiljno odgovorio:

- Hoću, mama. Obećajem ti.

Obećao si, jer si do tad već znao da među svim pričama koje pričamo djeci, rijetko kad pričamo naše vlastite priče našoj djeci osim ako su savršene. A ako nisu, šutimo ih. Ti si čuo šutnju, pa si nekako znao. Obećao si jer si shvatio ono čemu sam te učila - postoje neki zatvoreni krugovi koje treba razbiti. U nama i oko nas.

Bila mi je, doduše, pomalo smiješna pomisao o kampanji "kick-boxingom protiv udaranja", ali što sad, svaki put u Raj posut je trnjem.

U međuvremenu si odustao od mrskog mi sporta, ali znam da je poruka rasla zajedno s tobom. Znam da sam ti uspjela usaditi ideju da je najpogrešnija stvar na svijetu dignuti ruku na dijete. Jer ni sam nisi nikada to doživio od mene. Ako je to jedna dobra stvar koju sam u tebe usadila, onda skoro pa da sve one druge, negativne stvari sama sebi bar dijelom opraštam.
Znam da će tvoja djeca imato puno boljeg roditelja nego što si ga ti imao.

Sretan ti rođendan, Dječače. Neka tvoj put bude lakši. Neka bude puno, puno lakši. Volim te toliko da to ne znam reći. Ja, koja uvijek znam sve riječi.

03.09.2011. u 22:10 • 7 Komentara • Print • #

nedjelja, 28.08.2011.

Ajme ovo, ajme ono

A šta ja znan. Svi grintaju kako je vruće. Ajme, žega. Ajme, zvizdan. Sedmi misec je bija neuobičajeno hladan, pa se grintalo ajme, kakvo je ovo lito, ajme, di je sunce. Sad kad je sve to šta su prizivali stiglo, opet ajme.

A ja guštan u zvizdanu. Obožajen žegu. Kako ću drukčije ćutit lito? Ništa mi ne smeta, žega mi pomaže da osjetin di san, di živin, šta mi je sve Bog da ka poklon.

I zato, neka meni žege, i zvizdana i znojenja i fjake. Tako ovdi i triba bit. I neka potraje šta duže.

Za misec dana će opet svi grintat ajme, završilo lito. Ja neću. Jer san uživala u njemu. Pa ću se veselit jeseni. Veselit ću se jer ne smin dopustit da mi uzmu ovo moje oduševljenje. Ne dan moju radost. Ponekad zatvaran oči jer prizori oko mene postanu nepodnošljivi. Tako malo sritnih judi viđan. Teški smo svi, od jada, od sićanja, od raskoraka između želja i mogućnosti. Pa uporno branin ove moje male iskrice života pod kožom. Ne dan to nikome.


Ponekad bi od tuge samo pustila sve. A onda vidin da tuga nije moja ekskluziva, da je ta tuga postala ka dobar dan. Ka laku noć. Pa se nekako, ka iz dišpeta dignen na noge. Počnen pričat pizdarije, zasmijavat. U tome san uvik bila uspješna. Pa kad uspijen nasmijat, osjećan se dobro. Taj smij je moja konstanta.

Ima momenata kad, gledajuć sve ove beštije šta nas grizu, pomislin da je jedini smisao u tome da nekome budeš dobar. Nekome kome tvoja dobrota zatriba. U biti, šta je više beštija, to san sve sigurnija da je jedini smisao baš ona biblijska jubav prema čoviku. Nekome malo steplit srce. Bilo kome, čak i bez gledanja je li taj neko to "zaslužija". Bit dobar dobrote radi, a ne da bi ton dobroton opet nekoga prosuđiva i sudija.

Ako triba, bit dobar i prema beštijama. Jer, nekako znan da niko beštija nije iz čista mira. Svi smo mi hodajuće rane. Samo šta nekome te rane bacu na karakter. Pa ga izgube.

Kad se pitamo ima li išta više smisla, možda upravo u tom trenutku propuštamo nekome ulipšat dan.

Cinici nas žele uvjerit da je svaka vira u Dobro patetična i infantilna. Sićan se da san se i sama znala ponekad utišat sa ton mojom virom, da me ne ismiju ka Jehoving svidoka. Na primjer ono kad mi neko kaže "Eh, ljudi....znaš već kakvi su ljudi..." a ja odgovorin "Znan. Divni su." Pa me ovi pogleda ka da san maloumna. Znala san se i zasramit. Skoro pa da je postala veća sramota virovat u Dobro nego činit Zlo.

Ma, pogledaj samo tu količinu nesriće oko nas. Pogledaj samo tu masu ubijenih pogleda. Zgrbjenih leđa. Tih laži, podmetanja, ljubomore, zavisti...Toga ima kolko oćeš! Zato san došla do zakjučka da je jedini smisao tuć kontru besmislu!

Ja iman dosta razloga za leć i ne dignit se više. Ali opet, ma ko ih nema? Međutim, ta dobrota koju želin dat, nekome, bilo kome, nije u meni samo tako. Nego san je dobila opet od drugih judi. Puno judi u mom životu je bilo dobro prema meni. I bija bi čisti bezobrazluk mislit samo na one koji to nisu bili. Šta je i ijadu beštija prema onom jednom čoviku koji ti da ruku kad ti je najteže? Ništa. Baš ništa.

Mislin da san jako, jako sritna osoba. Jer poznajen te neke jude koji su mi se našli kad san se izgubila. Dali su mi ruku, bez da su pitali kako san se izgubila, i jesan li i koliko možda i sama kriva šta san pala. Ništa ih nije bilo briga, samo su mi dali ruku. To je ona dobrota kojoj ja ponekad pišen pisme.

To su ona pisma koja pišen svom anđelu na ovom blogu.

28.08.2011. u 10:46 • 4 Komentara • Print • #

petak, 26.08.2011.

Tamo nešto plaši

U godinama poslije Prvog svjetskog rata, u gradu mog djetinjstva je, kao i u cijeloj Dalmaciji uostalom, vladala teška glad. Ljudi su se masovno iseljavali, otplovljavali put dalekih prekomorskih zemalja, a oni koji su ostajali, snalazili su se kako su znali i umjeli. Trebalo je, osim urođene krške otpornosti, imati i ponešto čarobnjačkih sposobnosti, da čovjek ne bi nestao, pometen valom gladi i siromaštva. Naravno, kako to već biva, nesreća je najvećim dijelom harala po domovima malih, običnih ljudi, pa su oni postajali neobično kreativni u svakodnevnoj borbi za goli opstanak.

Priča o gladi je, uz sve ostale priče koje sam kao dijete slušala, bila kao neka upozoravajuća konstanta. Čak i kada su bila najbolja vremena i kada se živjelo u svojevrsnom obilju, moja baka je potiho podsjećala na „ona vrimena“. O gladi se govorilo prigušenim glasom, sa nekom vrstom strahopoštovanja. Onako, kako se govori o smrti. Oživljavana svako malo u pričama onih koji su je iskusili, glad je uvijek vrebala, spremna da iskoči iz nekog tamnog ugla kuće kao odbačeni, nevoljeni član obitelji, koji je napokon „došao na svoje“.

Glad. I kada je trpeza najbogatija, ne treba je nikada zaboraviti, smatrala je moja baka. O njoj se mrmljalo čak i dok se žvakalo najbolje komade, kao da je to mrmljanje bilo umiljavanje nekom strašnom, osvetoljubivom bogu koji bi mogao udariti ako mu se ne prinese žrtva. Kao da se svaki dobar zalogaj morao okajati spominjanjem gladnih godina. Tako je došlo do toga da se u našoj kući sitost nikada nije doživljavala kao nešto što se podrazumijeva. Sitost je bila čudo, na koje se, onaj koji je prošao glad, nije nikada mogao naviknuti. Samim tim ni sretnijim potomcima obitelji, onima koji je nisu osobno upoznali, nije bilo dopušteno da je zaborave. Bila je dijelom obiteljskog naslijeđa, prijeteći, mračni amulet koja se čuvao, prenosio i poštivao strašću kakvu mogu gajiti samo „preživjeli“.

Kao mala, ja sam u stvari uživala slušati priče o gladi, ratu i siromaštvu, jer ima nešto perverzno ugodno u slušanju jezivih priča iz perspektive onoga tko nikada nije bio niti blizu takvim udesima sudbine. Priča o gladi, dok uživate u hrani birajući sa bogatog stola, izaziva osjećaj sličan onom osjećaju koji vas prožima dok, u sigurnosti svog dnevnog boravka , sklupčani pod toplom dekicom na kauču, gledate film o ekspediciji izgubljenoj u planini zametenoj snijegom. Suosjećate, uživljeni, sa stradalnicima, istovremeno intezivno svjesni vlastite udobnosti i besramno uživajući u istoj.

One teške godine iz povijesti moje obitelji iznjedrile su bezbroj priča koje su, uporno ponavljane i prepričavane, zadobivale dimenziju legendi i s vremenom, nadograđivane i ukrašavane, prelazile u sferu fantastike. Urezivale su se te priče u kožu nas koji smo ih slušali i neosjetno oblikovale naša bića u skladu s naravoučenjima naših djedova, a da toga nismo bili ni svjesni.

Siromašni stanovnici tadašnjeg poslijeratnog Šibenika dovijali su se kako preživjeti i prevariti nevolju koristeći se svim dopuštenim i manje dopuštenim sredstvima, pa su neke, u svojoj biti teške priče, nama koji smo ih slušali postajale „zgode“, što je donekle deformiralo osnovnu poruku koju su nam trebale prenijeti. Na primjer, s obzirom da je većina stanovništva grada bila gladna i jadna, prirodni resursi hrane kao što su bile smokve i grožđe, tamanjeni su, pod okriljem mraka, iz bogataških vrtova, vinograda i polja, pa je mogućnost ubiranja plodova s tuđih stabala ovisila o tome tko će prvi od siromaha otkriti lokaciju i omastiti brk.

Da bi odvratili supatnike od vlastitoga dragocjenog nalazišta, mudri pojedinci su lansirali i širili priče o neobičnim i zastrašujućim pojavama, koje su obitavale na tim mjestima, a pod radnim naslovom „Tamo nešto plaši“. Gdje god je bila neka bogatija smokva, ili drugi božji jestivi dar, najednom su se počele pojavljivati svakojake utvare i svi mogući duhovi mrtvih duša, pa su oni plašljiviji, praznovjerniji i bogobojazniji ( a što je često išlo zajedno), u širokom luku zaobilazili ukleta mjesta, a na veliko zadovoljstvo onih koji su dotične duhove i utvare i izmislili.

Jedna od priča koja me plašila i intrigirala više od ijedne druge, pa čak i od priče o strašnoj Gladi, čak i od one o utvarama koje su obilazile i čuvale stabla smokava i vinograde, bila je priča čija je osnovna poruka bila „Čovjeku se uvijek sve vrati“. Pod tom šifrom krilo se više priča, a odjeci njihovih naravoučenja zvone mi u glavi i danas, jednakom snagom kao i onda kada sam ih prvi put čula i kada sam o kompliciranim životnim uzročno-posljedičnim vezama znala koliko već jedno dijete uopće o takvim stvarima može znati i pojmiti ih.
Najupečatljivija od svih, bila je priča o muškarcu iz naše familije koji je, u dobi od oko dvadeset godina, tijekom žučne svađe sa svojim ocem, tog svog oca, obuzet bijesom, udario po licu. Ošamario ga.

- Evo, vidiš – vodila me moja baka do vrata od kuće potežući me za rukav – baš tu, na ovim vratima, na ovom mistu, on ti je moja ćerce udrija svoga ćaću!

Gledala sam ozbiljno u točku koju mi je baka pokazivala, napeto iščekujući nastavak.

- I onda, moja ćerce, dvadeset godina posli toga dana, njegov sin, na istim ovim vratima, na istom ovom mistu je udrija njega!
- Misliš, sin od toga šta je udrija svoga ćaću?
- E!

Baka me gledala s izrazom lica čovjeka koji je upravo nekome otkrio tajnu postanka. Bila sam suviše mala taj prvi put kada mi je priča ispričana i poanta mi baš i nije odmah, niti jasno legla, ali sam već iz iskustva znala kakva se reakcija očekuje i kakva bi bila jedina dolična upravo konzumiranoj priči, pa uzviknuh prigodno:

- Majko moja!
- E. – uzvrati zadovoljno baka, klimajući glavom znakovito, pa ode za svojim poslom, ostavljajući me da sama proniknem u tajne i zakonitosti života i da se zbunjeno koprcam u kovitlacu mojih malobrojnih dječjih iskustava i poimanja Dobra i Zla.

Ja ostadoh još neko vrijeme na tim vratima, radoznalo proučavajući zlokobnu točku na pragu, pokušavajući u svojoj šestogodišnjoj glavi pojmiti u čemu je bila kvaka. Bilo mi je jasno da je, naravno, loše to što je dakle onaj čovjek udario svog oca. Međutim, nisam uspijevala odgonetnuti da li je poruka u tome da nije lijepo udarati svog oca, ili da nije lijepo to učiniti baš na tim vratima?
Tako sam, vođena predivnom dječjom logikom, za glavnog negativca priče uzela vrata, a ne tipa koji je na njima ošamario svog oca. Danima poslije oprezno i s laganom nelagodom prolazila sam kroz njih, ubijeđena da bi mi se, ako ne pripazim, moglo dogoditi isto što i mom nevaljalom pretku, tojest da bi na tim vratima mogla i ja, ni kriva ni dužna, (za razliku od njega), dobiti šamarčinu.

U kasnijim promišljanjima o dotičnoj zgodi, opsjedala su me zbunjujuća pitanja. Naime, ako je poruka te priče bila ta da se čovjeku vrati svaki šamar kojeg nekome u životu prilijepi, da li to znači da ću za otprilike dvadesetak godina i ja vratiti sve kaznene udarce koje sam dobila od svojih roditelja? Ako da, moram li pričekati zgodan trenutak kad se recimo moja mama zatekne baš na tim vratima, pa joj onda zviznut jednu osvetničku? Ili je mogu zviznut bilo gdje u kući? Onda, ako ja vratim šamar mojoj mami, da li će, opet za nekih dvadesetak, moje vlastito dijete zviznuti mene, na istom mjestu? Mrštila sam se promatrajući ukleta vrata, odlučivši da ću svakako nastojati tresnuti staru na nekom drugom mjestu u kući, i tako izbjeći eventualne uzvratne šamare vlastitih mi potomaka.

Valjda sam, previše koncentrirana na nastojanja da pohvatam konce i tajne poruke svih priča koje sam čula, zaboravila paziti na brzinu kojom godine djetinjstva i života uopće prolete, pa se tako jednog dana zatekoh pred kućom mojih ranih godina potpuno – odrasla. Onih koji su mi pričali priče već dugo nema, a i ja sam već odavno, umjesto da udobno ušuškana u sigurnosti toplog dnevnog boravka gledam film o ekspediciji izgubljenoj na snijegom zametenoj planini, postala i sama član te nesretne ekspedicije.

Kao što je baka ispravno predviđala, ona Glad je iskočila iz svog tamnog kutka i ja samo čekam kada će se početi širiti priče o pojavi raznih utvara oko kontejnera u mom gradu. Prije otprilike dvadesetak godina, na ukletim vratima balkanskog poluotoka, netko je zviznuo krvavu šamarčinu ljudima kao ja, kojima su rat, glad, poniženje i siromaštvo bile samo mislene imenice.

Ako je vjerovati mojoj baki i vremenskim intervalima djelovanja čarolije, vrijeme vraćanja udaraca je otprilike tu. Oni koji su nas udarili, ponašaju se kao da se ništa nije desilo, kao da se zaboravilo. A ja, sasvim infantilno, živim u nadi da će ih, gdje god se na ovoj planeti skrili, čarolija dostići.
Koliko god se trudili zaobilaziti ona vrata, jer ih, izgleda, tamo nešto plaši.

26.08.2011. u 15:34 • 1 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 08.08.2011.

inspiracija

neki to zovu inspiracijom, a ja znam da su to samo trenuci kada svi moji nemiri zagrljeni i pijani plešu kazačok.

08.08.2011. u 09:55 • 2 Komentara • Print • #

nedjelja, 07.08.2011.

Kako prozirno

- Ajme mama da vidiš koje dobre palačinke pravi mater od moje cure.

Ja ga gledan mrko.

- I to sa orasiman!

Ja ga gledan još mrkije, ka da bi mu mater ubila.

- Pih. Siguro ne kuva boje od mene.

- A ne znan. Aj ti napravi večeras palačinke, pa ću ja usporedit?

07.08.2011. u 19:03 • 1 Komentara • Print • #

subota, 06.08.2011.

Umoran je Split

Umoran je ovaj grad. Pretvoren u grafit mržnje. Ponižen. Pretučen kao Srbin na Bačvicama. Kamenovan kao peder. Ismijan kao gradonačelnik.

Ja čujem njegove uzdahe. Dubinski su. Grmljavina iz središta Zemlje. Puknut će kao čir.

Dotičem njegove kamene obraze. Meni su još uvijek topli.

Meni su još uvijek topli.

Netko je išarao zid u centru. UBI SRBINA.

Neka ruka ljubavi dodala je slovo "LJ" ispred noža.

LJUBI SRBINA.

Kakva me zahvalnost preplavila prema nepoznatom počinitelju. Grlo se stislo. Na trenutak me uhvatila neka razgaljenost zamišljajući kako bi grad izgledao kad bi svi njegovi grafiti bili poruke ljubavi. Kakva nadrelistička slika. Kakav prizor za oči. Kakav odmor za dušu izmrcvarenu cinizmom ovog stoljeća.

Nekada je ovo bio Mediteran. Sad je samo jadni, patetični Balkan. Kojega se upravo žele odreći oni koji po koži ovoga grada ostavljaju crne brazgotine. Vrište. UBI! UBI! UBI!

Nemoć me pritišće.

Stotinjak kilometara dalje, identificirani su "gosti viška". Neki čovjek tvrdi da Makarska ne želi goste iz Bosne. Mržnja cvrči na suncu i nadglašava cvrčke.

Cvrčci zbunjeno pakiraju svoje instrumente i evakuiraju se u neke sretnije krajeve.

06.08.2011. u 11:51 • 0 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 01.08.2011.

Oči od cakla

Mislila sam da čovjek može, s vremenom, naučiti kontrolirati svoje suzne žlijezde. Međutim, suze, kao i život, znaju iznenaditi. Dođu ponekad baš kad si ono skroz nespreman na njih. Jesmo li uopće ikad spremni na suze? Valjda jesmo, možemo ih čak i namjerno, sami izazvati, dovoljno je koncentrirano nekoliko trenutaka sažaljevati sebe zbog ko zna kojih životnih trauma, nesretnog djetinjstva ili šta ti ja znam. U principu, podržavam plakanje. Zdravo je. Izbaciš sa suzama sve ono što postane preteško odšutjeti i nositi. Međutim, plakanje u autobusu, e, to ne volim.

Ta žena preko puta mene ušla je u autobus kao mala karavana: nakrcana torbama, plastičnim kesama, svakakvim zavežljajima. Nisam obratila posebnu pažnju na nju. Poruka iz mog perifernog vida - još jedna sakupljačica plastičnih boca, ne gledaj je, ne kvari si ovaj, dosad inače sasvim vedar i bezbrižan dan. Međutim, koliko god nastojala, nisam mogla ne uočiti da je, uz sve te torbe i kese i zavežljaje, jednom rukom za sobom još vukla i nekakva kolica. Ta kolica su bila također nakrcana. Moj periferni vid je bio impresioniran, onako kako nas impresionira prizor mrava koji na leđima vuče list tri puta veći od sebe.

U jednom trenutku, na jednoj oštrijoj krivini, kolica su se naherila, a potom i pala. Vrećice i torbe s kolica zatrpale su pod autobusa, žena je panično skočila. Skočila sam i ja. U to je autobus na stanici stao, otvorila su se vrata, žena je morala izići. Dodavala sam joj torbe, kesice, i na kraju kolica. Nitko drugi nije se niti pomaknuo. Pa što, mislila sam, skočila sam ja, da nisam ja, već bi joj neka od ovih simpatičnih starijih dama na sjedalu iza mene bila pomogla.

"Hvala Vam, hvala Vam puno, gospođo!" ponavljala je žena.

Nasmiješila sam se i mahnula joj kad je autobus krenuo.

"Koja glupača!"
"Da, stvarno. Jesi vidila kako se natovarila?"
"A jesam. Ko je vidija onako uć u autobus? Koju gospu se onako prikrcala?"
"E, pa da joj se neće sve iskrenit? Tako joj i triba, drugi put će znat šta je red!"

Simpatične gospođe na stražnjem sjedalu izlile su svoju žuć po autobusu a mene su, prije nego što je moj mozak uopće dospio preraditi riječi koje su izgovorile, više nego sadržaj onoga što sam upravo čula, zaprepastile vlastite suze. Krenule su bez upozorenja, kao rasuti teret, kao plastične boce kotrljale su se niz moje obraze nezaustavljivo. Zbunjeno sam i hitro pokušavala obrisati ih, zaustaviti, pokupiti, ali nije bilo nikoga da mi pomogne. Ljuta na sebe, i na moje nepredvidive suzne žlijezde, izađoh iz autobusa dvije stanice prije mog kvarta.

Hod pomaže, smiri čovjeka.

Bila je već noć. Dolje, ispod ružnih nebodera, skroz dolje, more je svjetlucalo pod ljetnom mjesečinom.
Pred kontejnerom nasuprot moje zgrade, neki je stariji čovjek prekopavao, potom pažljivo uguravajući pronađeno u kese naslagane na malim, naherenim kolicima pokraj svojih nogu.

01.08.2011. u 10:32 • 2 Komentara • Print • #

četvrtak, 28.07.2011.

Pozdravi mi more

Ima jedna mala uvala na pola sata vožnje od Splita, u kojoj sam provela desetak ljeta mog života. Zovem je Mala uvala, iako se drugačije zove, što mene ne zanima; stvarima koje volim, sama nadijevam imena. Zimi, posjećivala sam je samo ja i nekoliko starosjedilaca. Ljeti, na njenoj plaži nisi mogao ni iglu položiti, a kamoli ručnik. Navalili bi gastarbajteri iz Njemačke i Austrije, Splićani kojima se gade splitske plaže i slučajno dolutali autostoperi.
Usred rata u Bosni, u kakofoniji glasova na plaži moglo se čuti i pokoje "Bona" i "Ba". To nisu bili baš pravi turisti, nego izbjeglice, oni koji su uspjeli umaći s nekim konvojem, a neki od njih su imali tu i rodbine.
Pokušavam zamisliti fantastičnost prizora kada se čovjek, netom izbjegao iz Pakla, nađe u uvali gdje je more azurno baš kao u filmovima, a nebo iznad kristalno plavo i spokojno.

Ima takvih mirnih, spokojnih neba, koja izazivaju zavist.
Spokoj.
Njima mora da je i sama ta riječ zvučala nestvarno.

Neke od tih ljudi sam viđala u rana jutra, dok je plaža još bila pusta, kako mirno sjede, što bi oni sami rekli, sjede "nako". Nijemi, sa teretom slika užasa u sjećanju. Promatrajući ih tako u njihovim trenucima ukradenog mira, na pamet bi mi pale prepiske koje sam održavala s prijateljima iz bivših država upokojene Juge.
Svako pismo završavalo je sa "Pozdravi mi more".
Te pozdrave shvaćala sam ozbiljno, kao neki uzvišeni zadatak; kao da će me, ako ne prenesem te pozdrave moru, sustići najmanje deset godina nesreće. Pa sam odlazila na obalu i isporučivala pozdrave iz Beograda, iz Zenice, Travnika, Mostara, iz Sarajeva. More je primalo svaki pozdrav, na svoj veliki, modri, prijateljski dlan.

Odmah u prvim redovima uz more Male uvale nalazile su se kuće "domorodaca". To su bili oni Splićani koji su prvi, za vrijeme mraka bivše države, pokupovali atraktivna zemljišta i tu sagradili svoje vikendice. Čim je taj kutak Raja, na samo pola sata od grada, bio otkriven od drugih Splićana i inih moroljubaca, počeo je nicati i drugi red kuća. Pa treći, pa četvrti.

Domoroci iz prvog reda pojavom su vikendaša iz drugog reda bili skoro pa smrtno uvrijeđeni. No, istovremeno, konačno su imali nekoga tko je mogao biti kriv za sve eventualne anomalije koje bi se pojavile na plaži. Svako onečišćenje, čudnovate naplavine, opušci ili ne daj ti bože izmet, bili su stoposto djelo "onih iz drugog reda". Ne raspolažem točnim podacima o tome koliko sezona neki došljak mora u kontinuitetu provesti u Maloj uvali prije nego što prestane biti za sve kriv, ali sasvim sigurno prvih godina nikome tko je bio novi nije bilo lako. Isto tako ostat će mi misterija oko pitanja tko je onečišćavao plažu još i prije pojave onog prvog reda.

Domoroci iz tog prvog reda su za prljavštinu i otpatke okrivljavali one iz drugog reda, ovi pak one iz trećeg, oni iz trećeg reda prstom su pokazivali na one iz četvrtog i tako dalje sve do samog obližnjeg sela i male crkvice u koju su nedjeljom svi zajedno odlazili slušati svećenikovu uzaludnu mantru poznatu kao "Ljubi bližnjeg svog...". Ljubiti bližnjeg svog nije ni tako težak zadatak, pod uvjetom da ti taj bližnji nikada ne dođe previše blizu, tojest da taj bližnji bude dovoljno pristojan i ostane zauvijek dovoljno daleko, amen.

Još jedna stvar, osim nedjeljne mise, bila im je zajednička: svi su, bez iznimke, svojatali more. More je bilo njihovo. Kupnjom parcelice i izgradnjom vikendaškog zdanja, smatrali su da su kupili i svoj dio mora. Zato su s neskrivenim prezirom i neprijateljstvom gledali na svakog "došljaka", osim na onog koji je, po debljini svoje lisnice, a najčešće i svoje trbušine, obećavao dobru, masnu turističku žetvu. Ta vrsta turista je, ne samo ekonomski, nego i ekološki gledano, bila najprihvatljivija. Oni, naime, nikada nisu bili optuženi za onečišćenje plaže i mora. Iako su njihova djeca plažu uredno zatrpavala praznim bocama coca-cole i zgužvanim vrećicama chipsa a njihove supruge nehajno zaboravljale pokupiti iza sebe iscijeđene tube najskupljih sredstava za zaštitu od sunca. Ne, oni nisu smetali.
Problem je bio u, zna se, kronološkim redom:

- Česima, dok rat na prostoru bivše Juge nije bio niti u najcrnjim predviđanjima najvećih regionalnih pesimista. Oni su nam zagađivali plaže, a nisu baš nešto ni trošili.
- Srbima, pred sam početak rata. I oni su nam zagađivali plaže, a osim toga, uništavali biološku ravnotežu: zbog njihove su odvratne ekavice sa borovih grana na plaži otpadale (zgranute) šiške
- Bosancima, u godinama nakon rata, kako je lijepo podvukao gospodin Ivo Ćurković u "Makarskom primorju" neki dan, u tekstu čiji je naslov na naslovnici glasio "Gosti koji su višak". Razlozi su navedeni u dotičnom tekstu, pa da se ne ponavljam.

Intrigantno je to da se ni domoroci iz Male uvale, niti najstrastveniji od nekolicine branitelja hrvatskog mora nikada nisu toliko bučno dizali na zadnje noge zbog onih koji su zaista ugrožavali najljepše more na svijetu. Otoci, čije su magične uvale masovno devastirane najperverznijim privatnim i poslovnim građevinama lokalnih i manje lokalnih tajkuna, nekako su ostali neobranjeni. Ili su branjeni nekako mlako. A starosjedioci Male uvale, na primjer, su bili ti koji su, htijući valjda zorno pokazati čije je to more, počeli bezobzirno proširivati granice svojih carstava: ispod zida koji omeđuje njihovu parcelu, najednom nikne neka vrsta podzidića, koji od javnog puta ukrade nekih dvadesetak centimetara do pola metra površine. Tu se zasadi cvijeće. Na mulu ispod ceste, tj. javnoga puta, zabetonira se dio morskog prilaza, e da bi domoroci mogli vezivati svoje barke. Zabetonira se također i pola plaže, e da bi se njihovi turisti mogli valjano ispružiti i sunčati. Vrhunac svega: otkriveno je da su vlasnici nekih vikendica iz prvog reda uz more ispuštali sadržaje svojih "crnih jama", tj. septičkih vrela, direkt u - more.

A mi mislili da onaj čudni, neugodni miris na plaži dolazi od pašteta koje su, u godinama nakon rata, na plaži, zajedno sa svojom djecom, tiho jeli "Bosanci". Eto, došlo je vrijeme, napokon mogu svoj pozdrav moru isporučiti osobno. Čini se kao da njihova ljubav prema moru ima malo veze sa sunčanjem i kupanjem. Puno više tu se radi o čežnji za nekim lijepim vremenima. Sjedeći kraj mora "nako", vrte po glavi neke uspomene. Svaki od njih ima neku svoju priču. Prva ljubav. Zbunjeni poljubac sa mještankom nekog otočkog gradića ili prvo skakanje na glavu sa stijene, prvo šepurenje. Pa požele da i njihova djeca osjete tu čaroliju. Sve se promijenilo, samo je more ostalo isto. Zbog toga, ako treba, sa zadnjim parama se ide na more. Ako treba, cijeli dan jest će i oni i njihova djeca ozloglašene paštete.

Ima tako nekih malih ljudi koji neizmjerno vole more.
Možda ih nečim podsjeća na nestalu širinu. Na ljudskost. Zato njima more pripada, kao što i dobri ljudi pripadaju moru. A po tome si ti, Ivo Ćurkoviću, ovom moru jedini potpuni, i nepoželjni stranac.

28.07.2011. u 09:38 • 16 Komentara • Print • #

utorak, 26.07.2011.

Vidimo se

Do mog stana vode dva ulaza, donji i gornji. Krajem mjeseca koristim se isključivo donjim ulazom, zato što gornji ulaz sadrži poštanske sandučiće i pripadajuće im opomene, opomene pred isključenje i rješenja o ovrhama. Služim se metodom "ako ne vidim ja opomene, ne vide ni one mene." I to pali, najčešće.

Međutim, nekad se zajebem, pa krenem gornjim ulazom. Kad se već zateknem u neobranom gvožđu poštanskih sanduka, da ne kažem kapsila, udahnem duboko, pa mantrajući "možeš ti to, neće ti ništa, možeš ti to", otključam moje pandorino sanduče, zgrabim hrpu papirnate bijele smrti, rastvorim svaku omotnicu odmah tu, na licu mjesta, u hodniku moje stambene zgrade, a potom sve to smandrljam u torbu.

Sljedeće suočavanje nastupa tek dan poslije. Pa ne mogu sve u jedan dan. I uzeti tu poštu, i otvoriti je, i pogledati u oči nakeženim ciframa. Sutradan, prvo pijem kafu jedno pola jutra, pripremajući se. Onda iz torbe izvučem onu najnapasniju kovertu, onu što samo što ne urla "Plaaati me, prokleta luzerice!". Struja, naravno. Ako mi je isključe, neću više moći na internet, a internet je jedino mjesto na kojem mogu besplatno sretati ljude. Vani, naime, pokatkad moram imati para bar za vlastitu kafu. Internet mi također pomaže u njegovanju blaženog tupila izazvanog hiperprodukcijom potpuno bespotrebnih informacija. Informacija bez kojih bih ja čak i mogla, ali one ne mogu bez mene.
Što vrijedi Sanaderu da ga boli noga, ako to i ja ne znam. Što vrijede ženama svi savjeti o zdravom sunčanju i tretiranju celulita ako im to ja ne amenujem.

Nakon cijelojutarnje pripreme i opuštanja, evo me za stolom, među prstima vrtim napola dogorjelu cigaretu, drugom rukom premećem onaj papir, vidim samo one dvije riječi "...PRED ISKLJUČENJE", čitam ih mazohistički, s nekom perverznom nasladom nekoliko puta, ponovo i ponovo, svejednako vrteći papir, kao da će nekim čudom bar taj dio upozorenja nestati, dematerijalizirati se, smilovati se meni jadnoj samohranoj, izgubljenoj, umornoj, do bola umornoj. Osjećam srce koje lupa malo prebrzo, kažem sebi ok, smiri se, ne'š se jebote sad tu skljokat pred cilim HEP-om, ne daj gušta bandi kapitalističkoj.

Netko zvoni, trznem se, oblijeva me hladni znoj. To je to, došli su, stoje ispred vrata i ja infantilno vizualiziram tipa sa ogromnim škarama kako čeka spreman precvikati sve moje kabele od struje. Edward Škaroruki glavom i bradom, HEP-ov operativac nestrpljivo čeka da podignem kukavičku guzicu i otvorim mu vrata. Zvoni još jednom, sad nervozno već. OK, kažem sebi, "neće ti ništa, možeš ti to, neće ti ništa".

"Ej mama, evo mene!" veselo upada moj sin u stan. Boja mi se vraća u lice, dok zadnjim snagama pokušavam izgledati kao normalna mama koja normalno sinu otvara vrata.

"Šta si nešto loše volje, mama?"
"Ma nisam, zlato, samo malo umorna, slabo noćas spavala, jebenti tigraste komarce".

On mladenačkom strašću navali na ručak, pojede i hranu i tanjure i nogu od stola, ustaje, juri, u prolazu dobacuje:"Imaš li 200 kuna, moram platit trening?"

Srce mi opet prebrzo tuče dok vadim 200 kuna iz izmrcvarenog novčanika.
"Evo, zlato", procijedim grčevito nastojeći prirodno se smješkati. On odlazi, ja hitro zaključavam vrata, dva puta okrećem ključ u bravi.

Vidimo se, Škaroruki...

26.07.2011. u 18:13 • 0 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 18.07.2011.

Komplikacije dišnih puteva

Niste znali da od mirisa pomidora možete dobit komplikacije na dišnim organima?

Kuća mog djetinjstva (onog sritnog dila djetinjstva) u Šibeniku, ležala je na cesti.

Tom cestom su prolazili auti i autobusi, često i oni šta su priko Splita vozili Dubrovnik-Zagreb.

Imala san pet godina, dvi plave pletenice i zabavljala se, stojeći isprid kuće, zajedno sa mojim pletenicama, mašući autobusima u prolazu.

Na zidu kuće isprid koje sam stajala i mahala bilom kredom neko je jedanput napisa: BOBA DROBA

I danas se ta slova mogu vidit kroz prozor autobusa ako malo sporije prođe kraj te kuće.

Ne sićam se nijedne zime iz Šibenika, sićam se samo lita. Beskonačnih, linih lita.

Isprid kuće bija je veliki, veliki vrtal. Baba bi ušla u vrtal vukući gumu i stala bi zalivat pomidore. Čim bi prvi mlaz vode dotaka listove stabala pomidora, one bi zamirisale tako intezivno da bi mi se zavrtilo u glavi a pletenice bi mi se veselo nakostriješile.

Ponekad je baba morala poslom u kuću pa bi uvalila meni onu gumu u ruke i namistila bi me tako između svih onih pomidora i selena i petrusimula i ravanela sa strogin uputama o jačini i pravcu mlaza vode, a ja bi, sva ponosna, zalivala i zalivala u stanju polunesvjestice od mirisa pomidora.

Do dana današnjega niko mi u životu nikad nije prepustija važniji i lipši zadatak od tog zalivanja vrtla.

Autobusi su prolazili, ja san jednom rukom držala gumu a drugom opet mahala, sva zajapurena i od radosti rumena ka pomidora. Pomidora sa plavim pletenicama.

Babe odavno nema a ja ponekad prođem pokraj te kuće putujući na relaciji Split-Zagreb i kroz prozor uspijen uvatit ona bila slova na zidu.

Međutim, one male sa pletenicama, a ni pomidora, nema. Možda bi ih uspila vidit da zamolin šofera da malo uspori kad prolazi pokraj kuće?

Niste znali da miris pomidora može izazvat komplikacije na dišnim putevima?

Meni se, na primjer, svaki put kad ćutin taj miris, stisne grlo.

18.07.2011. u 09:40 • 0 Komentara • Print • #

utorak, 14.06.2011.

Dalmatinac sam

Moj dida je, za svoje vrime, bija poprilično moderan čovik. Tih i miran, ali autoritet mnogim generacijama naše obitelji, i ne samo naše, nego mnogih obitelji oko nas. Kad je umra, bilo je daljnih rođaka koji su iz Amerike doputovali na njegov sprovod.

Didu sam doživljavala, naravno, prvenstveno ka moga didu, dok sam bila dite. Međutim, u odraslijoj dobi, počela san ga doživljavat ka sinonim za našega maloga, vridnoga, časnog, dalmatinskog čovika. Nije nosija "lančić oko vrata", doduše, ali ionako ta pisma o Dalmatincu sa lančićem nije baš referentna za onoga ko bi eventualno želija spoznat ko je, i kakav je, u stvari, taj čovik Dalmatinac.

Naravno da se pri pokušaju određivanja takvih stvari mora upast u generaliziranja i klišeje. Ka na primjer kad ja priko interneta uspostavim komunikaciju sa nekim Zagrepčaninom pa mi on, u drugoj poruci, oduševljeno napiše: "Ah, Splićanka? Volim Splićanke, to su najljepše žene!". Ja onda ostanen zbunjena, trknem do ogledala, provjerin istinitost njegove tvrdnje, pa mu odgovorin:" Pa dobro, ovajj...nisu baš sve lipe i najlipše...ima nas svakakvih". Al' ne bi bog. Ovaj ustraje u svojoj tvrdnji, i ja se, nakon par bezuspješnih pokušaja da ga urazumin, nevoljko složin s njin i priznan da san, dakle, i ja, bivajuć Splićanka, najlipša žena na svitu. Neš ti, ka da će me ikad vidit, uostalon.

Ka šta se uvriježilo mišljenje da su Splićanke nenadjebivo lipe, tako se uvriježilo i uvjerenje o čoviku Dalmatincu. On je, obavezno, južnjački jebozovan, tananih osjećajćića koje sakriva iza kamenog lica, kamenog ka šta mu je kamen i kraj na kojem raste, naoko tvrd ali u stvari romantični trubadur čija duša titra na sam spomen masline, galebova, mora i cvrčaka. On je također i linčuga, ne voli radit, ali to se uzima ka dio njegovog mediteranskog šarma, jel'te. Zagrepčanke navodno sanjaju o takvom mužjakiću, ok, možda i je linčina i djecu mu hrani Centar za socijalnu skrb, ali je zato, za razliku od onih njihovih niškoristi Zagrepčana, uvik spreman doć pod prozor sa klapom i izabranici srca svoga zapivat serenadu.

OK, dica mu zbog njegove linosti gladuju, ali nema on vrimena bavit se takvim prizemnim stvarima dok okolo lunja na iljade usamljenih kontinentalki i strankinja u potrazi za romansom, kojima triba slomit srce i pokazat ko je na Balkanu u stvari pravo muško. Ona njegova žena doma, tuka bez imalo smisla za tradiciju i turističku propagandu, najrađe bi ga pridavila onin njegovin lančićem oko vrata mu, ali ko pita Dalmatinke, nije in dosta šta su najlipše na svitu, nego bi još i da imaju pravo na stav.

Eto, tako nekako se zamišlja našega čovika Dalmatinca.

Zahvaljujući mome didu, ja san, međutim, izgradila svoju, nešto drugačiju sliku o pravome Dalmatincu.

Moj dida je, još u ONO doba, prezira i otvoreno se ruga svakoj javnoj, moralističkoj osudi bilo kojeg živog bića.
Kad su se u Šibeniku šezdesetih godina počele nosit malo kraće suknje, one do kolina, stegnute u struku, u kojima se plesa "twist", ženetine po gradu su svaku curu koja se usudila prošetat u takvoj suknji, nazivale "kurbetinom".

Dida je muča, pušija svoj vječni duvan, i onako, u malo riči, ka šta je on to zna, reka:

"Ma bogati, kurbetine, a? One su kurbetine zato šta in se vidu kolina, a vi? Nosile ste kotule (po šibenski suknja, op.a.) do poda, a svaka je došla svekrvi u kuću sa trbujom do zuba!"

Nakon toga kokoše bi začepile, pogotovo one čije su svekrve bile još žive pa samim tim bile, jel', živi svjedoci izrečene činjenice.

Onda je došla moda da muški stavjaju rečine (naušnice) na uši. Opet su po gradu krenili komentari sablažnjenih čistunaca:"Ma pogledaj ga, stavija rečinu u uvo, ma jel' to muško?"

Dida bi primistija duvan sa livog kraja usta na desni, pa reka:

"A blago van se, sve li vi znate. Dite stavilo rečinu, pa nije muško? A moj pradida je bija gusar, i nosija je u uvu duplo veću rečinu od ovoga maloga, pa nikome nije palo na pamet reć da nije muško, nego su sve žene u Šibeniku za njin uzdisale! Kad su muški nosili rečine u uvu, vi se još niste bili ni rodili, a sad krojite pamet ciloga svita! Đavlu i vi, i pamet vam!"

Drugin ričima, ko god je ima potribu sudit o drugim judima i njihovome izgledu, oblačenju, ponašanju, dobro je pazija da to ne izvodi isprid moga dida, jer bi ovaj u dvi-tri rečenice odma dotične spustija na zemju i dokaza in kakvi su licemjeri i budaletine bili. Nisi smija ispri njega reć rič protiv ikoga samo zbog toga kako je taj neko izgleda, ili se oblačija, nisi smija ni protiv "kurbi", ni protiv pijanaca, ni protiv stranaca, ni protiv "vlaja", ni protiv "naših" ni protiv "njihovih".

Pogotovo je bija osjetjiv na tradicionalnu navadu gradskih lajona da urokljivin očima prate kretanje i ponašanje svake mlade, lipe šibenske cure, koja bi bila izložena ogovaranju i zlobi već i samo zbog činjenice da je mlada i lipa. Ako bi još svojin ponašanjem dala povoda bilo kakvim glasinama, automatski bi bila titulirana ka "kurbetina". Kurbetina je bila svaka koja se znala malo boje našminkat, ili koja je volila plesat, ili koja je dva puta zakasnila doma doć u pristojnu uru, a osudi i podsmijehu su bile izložene čak i one koje su samo volile i virovale nekom mangupu koji ih je, napravivši in dite, nesta u nepoznatom pravcu. Te su pogotovo bile razapinjane.

E, tu bi se moj dida ozbijno najutija. U takvim prilikama bi čak i izvadija oni svoj vječni duvan iz usta, i ozbijno, namrgođeno reka:

"Svak ima svoje. Isprid mene niko neće reć ružnu rič za iti jednon curon, jel' jasno? Kako vas nije sram? Ako nemate šta lipo reć za čovika, nemojte govorit ni grubo. Šta je čija muka u životu, to zna samo oni kome je muka, i Bog. A Bog vidi sve. I siguran san da čak i on manje osuđuje od vas, odnija vas vrag zločeste dabili zločeste!"

I sve bi zamuklo. Neki bi se vidno posramili, neki su mrmljali, da ih on ne čuje, sebi u bradu prosvjede i argumente, ali se znalo - isprid Dide, ne smiš reć ružnu rič protiv IKOGA. Tojest, protiv ikoga ko nije tebe i tvoj život ničim ugrozija. Nosi li neko kotul do kolina ili ispod kolina, je li se okitija sa rečinon ili sa pet rečina na uvu, s kim je ko bija u škuribandi, kad je ko doša doma, ko je kome napravija dite, je li cura legla s jednin ili sa njih dvadeset, šta se Dida tiče, to je sve bilo judsko, i od Boga, i nije na njemu, tj. na nama bilo da sudimo niti da se na ikoga itamo kamenjem. Ovdje triba napomenit da Dida uopće nije bija vjernik niti je iša u crkvu, ali ako ja danas i virujen u nešto Veličanstveno, Pravedno, i Dobro, ako virujen u apsolutnu Ljubav, onda je to upravo zbog moga Dide.

Njegova pokojna mater je bila žena velika vjernica, a on simpatizer i pomagač partizana u drugom svjetskom i ateista, ali na zidu naše kuće u Šibeniku je uvik stajala gospina slika, koju niko nije smija skinit, dok je on gazda u kući. Nije njega zanimalo zašto njegova mater viruje, nije mu smetalo ni to šta on ne viruje, on je u sebi ima jedno prirodno, instinktivno poštivanje za izbor svakog čovika da u životu viruje, ljubi, nosi, i djeluje onako kako najboje zna, i dok god izbori toga čovika ne ugrožavaju njega i njegove, on je jednostavno razumija i poštiva. Šta je još zanimljivije i lipše, poštiva je i onda kad NIJE razumija.

Proveja je cili život radeći i pateći se, bija je prava slika dalmatinskog težaka, obrađiva svoje poje u borbi da prehrani mnogobrojnu dicu, radija i u tvornici, i u kući i oko kuće, svojin rukama gradija sve šta je ima, sa puno znoja i muke i truda.

Šutljiv i tih čovik, vridan i skroman. Nikad grubu rič nije reka, a kad ju je i reka, po njegovon motu si zna da je to reka samo da bi te nasmija. Čak i kad je kritizira, i ljutija se na one šta su otrovnin jezicima drugim judima zagorčavali život, čak i tada je, prema njima, bija više blag nego strog, jer je vajda, takak kakav je, razumija čak i one koji nisu u životu tili razumit nikoga.

I tako san ja, po tome čoviku, stvorila moju sliku čovika Dalmatinca.

Sidin u kužini, primištan duvan sa jednog kraja usta na drugi, tu i tamo promišan ručak šta ga kuvan, i mozgan. Lipi dan u Splitu.

Sa radija, u vijestima, dopire rekapitulacija nasilja i mržnje sa splitske rive. Njih nekoliko iljada, protiv nekoliko stotina. Pina na ustima. Ubij pedere.

Spiker je spominja neke brojke, neka kamenja, krvave glave.

Ravnodušno, ubijeno, pućkala san dim. Onda je, poslin vijesti, na radiju pustilo "Dalmatinac sam". Nekada, davno prije ovoga lipoga dana u Splitu, ova me pisma znala čak i razgalit, upravo zbog klišeja koji iz nje vrišti. Znala san čak i zapivat, iz neke nestašne potribe da sudjelujen u općoj predrasudi, virujući da se zna u stvari, ko je, i kakav je pravi čovik Dalmatinac. Nekada...dok san virovala da je ovo grad od iljadu boja.

Digla san se, i ugasila radio.

14.06.2011. u 09:51 • 22 Komentara • Print • #

srijeda, 08.06.2011.

Matematika

Kuburila sam s matematikom od prvog osnovne. Bila sam sasvim solidan učenik, ali matematika je bila moja Ahilova peta. Osnovnu sam nekako progurala bez obzira na dotični problem, ali onda su se u srednjoj stvari zakomplicirale. Cijelu godinu bih vukla jedinicu iz matematike, a na kraju školske godine profesori bi se uvijek našli pred istom dilemom: Kako dopustiti da im godinu izgubi cura koja im je svake godine školi donosila književne nagrade? Kako dopustiti da zbog matematike godinu izgubi učenica kojoj je prosjek ocjena bio vrlo dobar?

Pa su našli rješenje - pomirivši se s tim da moj mozak ima hendikep vezan uz brojeve i logičko matematičko razmišljanje, sve što su od mene tražili bilo je da pokažem volju. Tražili su od mene bar POKUŠAJ. I ja sam im taj pokušaj i davala. Npr., u srednjoj ekonomskoj, zadnji test kojim sam trebala spasiti godinu, test iz matematike, naravno, ispisala sam pune dvije stranice tog istog testa, sa nijednim jedinim točnim rezultatom. Lijepo sam uvrstila formule i jednadžbe, savršeno postavila zadatke, i promašila ceo fudbal. Profesorica je, kratkim pregledom mojih uzaludnih pokušaja, shvatila - pripremila sam se, učila sam, radila sam, ali sam jednostavno - kreten. I odlučila mi dati prolaznu ocjenu, rekavši mi doslovno, citiram:"Bože, koja katastrofa. Dvije ispisane stranice, a nijedan točan rezultat! Ali dajem ti dvojku za trud."

Nekako sam dakle sve to progurala, zahvaljujući uviđavnosti mojih dragih profesora.

Moj sin nije te sreće. Valjda je genetika u pitanju, malac je sasvim solidan učenik, ali baš kao i ja, kuburi s matematikom. Želeći ga poštedjeti problema na kraju godine, odmah na početku uputila sam ga na repeticije, i to besplatne, kod žene mog brata. Svaki tjedan, bar dva puta, odlazio je kod nje, a ona, budući smo rod, i budući voli mog sina, u te repeticije je unosila puno više strpljenja i volje nego što bi eventualno netko nepoznat kome bih plaćala te satove.

Unatoč njenom trudu, i volji mog sina da se izbori BAR za pozitivnu ocjenu, sad, na kraju godine, on ima čvrstu jedinicu iz matematike.
Neki dan je imao šansu ispraviti ocjenu, spremio se, tj. spremao se danima, odlazio na repeticije, radio i sam kući, došao na sat, ispisao pune dvije stranice, ispravno postavio sve zadatke, naravno, kao i mama, sa nijednim točnim rezultatom.

Profesorica mu je mrtva hladna podebljala jedinicu, i sad je već sasvim jasno da neće proći godinu, a što će biti na popravnom ispitu, samo Bog zna.

Ono sa čime se ja sad moram boriti, je njegova mladenačka depresija. Izgubio je volju za bilo kakvim učenjem, uvjeren da je ona izreka "Svaki trud se isplati" čista glupost i floskula. Ja ne znam kako ga razuvjeriti. Nitko mu ne može pomoći, ni meni, ni njemu.

Činjenica da kod dotične profesorice više od pola razreda nema pozitivnu ocjenu, nikoga u školi (niti u školstvu) ne zanima.
Činjenica da je očito da je moj sin radio i trudio se, također nije bitna.

Činjenica da je većinu svoje energije zadnjih mjeseci potrošio na pokušaje da ispravi jedinicu iz matematike, isto tako nikome nije bitna. A inteligentan je stvor, ozbiljan i nipošto nezainteresiran učenik.

Tj., donedavno nije bio nezainteresiran.

Sad je najednom postao ravnodušan.

Šaljem ovim putem zahvalu profesorima iz mojeg doba. Oni su očito imali neka znanja koja su današnjim (određenim) profesorima potpuno nepoznata.

08.06.2011. u 07:36 • 4 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>