pismoandjelu

subota, 20.04.2013.

Kruv, pištolj i murtadela

U dućanu priko puta mene
tačno
priko puta mog života
u vrime marende
čekala san red
kupovala san kruv
i malo murtadele.

Moj periferni vid se
najedanput ukočija
Kraj mene je ćelavi
čovik u crnom projezdija.
Oko njegova pasa
crni kaiš
crna futrolčina
u futroli
crna pištoljčina.

Ja se strašno uznemirin
kad mi kraj frižidera di čekan
za kupit kruv i malo murtadele
šetaju tipovi
jajoglavi
čavoglavi
sjajoglavi
sa pripadajućin in pištoljima.
Neman ništa protiv njih
nego su kruv, pištolj i murtadela
kombinacija šta mi nije legla.

Zoven prijatejicu u Zagreb
i govorin joj da neš virovat šta san vidila
ali ona je virovala, šta me je malo pogodilo
i još je rekla da ti tipovi iz osiguranja
znaju to
tako.

I sad
kako pokazat svoje negodovanje
suptilno mu dat do znanja
da se od njegovog osiguranja
osjećan skroz neosigurana
pa san jajoglavog sjajoglavog
pogledala k'o Emina
nako mrko
a on mene nije pogleda ka pjesnik
nego više ajmo reć ka
šta gledaš koji kurac.

To me isto malo pogodilo
jer neman ništa protiv njega
nego su kruv, pištolj i murtadela
kombinacija šta mi nije legla.

Ali san mučala
da ne bi nastradala
ovako
bandoglava
kontra naoružanjglava
splitoglava.




20.04.2013. u 12:54 • 3 KomentaraPrint#

petak, 19.04.2013.

Tila san se pozdravit a nisan

Umra mi je moj prijatej.
Kad ti umre prijatej sve u tebi stane. I misliš, ne mogu podnit.

Kad ti umre prijatej ti se osjećaš onako patetično prevareno. Prevareno jer se nisi pozdravija s njim. Naivno misliš da smrt galantno ostavja ikome vrime za pozdrav. Zna smrt, kad bi ti i dala priliku za pozdrav, ti svog prijateja ne bi tija pustit. A smrti se ne da natezat s takvima.

Kad ti umre prijatej ti onda misliš da ako još nije skroz priselija, možda ga uvatiš po onin putevima di je volija hodat.

Pa se obučeš i crvenih očiju odeš doli na Bačvice i vidiš da nema njegovih stopa u pijesku. A ti ih vidiš i pratiš ih i po cimentu. I dođeš do Zente i oćeš sist na zidić i plakat i gledat negdi u more i stoposto si siguran da te more vidit i da je tu. Negdi.

Kad ti umre prijatej sve u tebi stane. I ti misliš da sve na svitu triba stat. I dođeš na Bačvice i očekuješ doli nać jude skamenjene u pokretu ka ono kad je Trnoružica zaspala stogodišnjim snom a s njom zaspali i svi dvorjani i kuvari i pasi i mačke zaustavljeni u pokretu i tako ostali cilo vrime dok je Trnoružica spavala.

Ali na Bačvicama je sve bilo isto, ka da nije umra tvoj prijatej. Judi i dica se itaju u more i baluni i tete se sunčaju sa očalima i mažu se kremama i u Žbirca svi sidu ka i svaki drugi dan a nije svaki drugi dan nego je dan kad je umra tvoj prijatej.

Oni prijatej šta te nasmijava šta je u očima ima smij oni prijatej šta je bija predstavnik posebne i zasebne književne vrste a koja se zvala Zajebancija.

Oni čovik kojeg je izdalo srce koje je prema tebi i za tebe bilo najveće srce na svitu i ti nikako ne moreš razumit kako čovika more izdat toliko srce.

Umra mi je moj prijatej šta mi je govorija da moran izdržat sve i da je život ionako zajebancija i koji mi je govorija da san baš Marčelina ali nekad bi mi reka i da san koza.

Umra mi je čovik šta mi je čestita imendan par puta misečno

Čovik šta mi je čestita Dan mrtvih

i Veliku gospu ričima Čestitan ti Veliku gospu, da ti čestitan

i koji mi je javija da je opra kosu a ja pitan šta je reć a on govori Probudija mi se umjetnički nerv

i koji mi je reka Sedan dana nisan oka sklopija a ja kažen Ajme pa šta ti je a on govori Pa spavan po noći tuko

i koji mi je reka da ako san se ikad rodila da mu javin datum.

Eto, taki čovik mi je umra.





19.04.2013. u 20:46 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 08.01.2013.

Mare i Kate

Mare i Kate su bile obične, prosječne splitske, nikad idealno ostvarene udavače. Relativno pomaknute, relativno moralne i vanredno nesretne u ljubavi. Mare je naoko bila ono što se kaže, "tipična Dalmatinka", ako tako nešto uopće postoji. Ona je mislila da ne postoji, ali, u virtualnim komunikacijama s nekim Zagrepčanima, dogodilo joj se, ne samo jednom, da joj nevidljivi potencijalni partner kaže "Ti sigurno nisi stvarno Dalmatinka. Previše književno pričaš". Ti likovi su, dakle, u skladu sa svim najjeftinijim stereotipima, bili uvjereni da se tipična Dalmatinka nikako ne može sakriti niti riješiti svog npr. splitskog dijalekta, i, ako im se u prepisci nije obratila u stilu "Alo brale, ča ima?", to je bio siguran znak da laže o svom identitetu. Tipična Dalmošica, po njima, morala je zvučati kao jedan od onih likova iz crtića koji su sinkronizirani na način da je svaki lik redikula, priprostog čeljadeta iz neke hrvatske zabiti, jednostavno MORAO govoriti dalmatinskim dijalektom. Zalud je Mare završila puste škole, njena dalmatinština ju je, po njima, određivala neumoljivo i unatoč svim njenim "netipičnim" stilskim i pravopisnim nastojanjima. Crna, visoka, suzdržana, sva nekako kamena, izgledom je možda ipak potvrđivala stereotip. Bila je, u stvari, poprilično lijepa u doslovnom smislu te riječi. Kate je pak mogla konkurirati za ulogu slavenske ikone, s tim visokim, izraženim jagodicama, mekanim kretnjama i šušurom plave kose na glavi. U odnosu na Maru, nije ju se moglo zvati ljepoticom, međutim, imala je više udvarača od nje. Možda zato što je bila baš nekako "ženskasta", onako mačkasto podatna u nastupu i komunikaciji, pa su muškarci na nju reagirali instinktom mužjaka kad namiriše gostoljubivu žensku put. U pojavnom obliku tako različite, bile su spojene vječitim nezadovoljstom na emotivnom planu. Istrčale su one sve svoje trke pošteno, bilo je tu i rastava, i psihopatskih likova, i nedočekanih alimentacija, depresija i samohranih, proplakanih godina. Rezimirano, u Splitu bi ih se nazvalo jednostavno - ženskim pegulama. Nikako na zelenu granu. Od zelene grane njima je ostajala jedino tuga južnog voća.
Mare je, osim čvrstine koju je odavala svojim, nekako kao isklesanim fizičkim izgledom, u skladu s tim imala i poprilično čvrste životne stavove kojima je, skoro matematičkom neumoljivošću, odvagivala svijet oko sebe. Za nju su sve stvari i pojave bile jasne, boje su bile crne ili bijele, nijanse nije vidjela, a ako bi ih i vidjela, nije ih uvažavala niti im pridavala neki značaj. Kad je u svojim matematičkim procjenama nailazila na iznimke, one su za nju bile baš to - iznimke koje potvrđuju pravilo. Za razliku od nje, Kate je svojim plavim očima svijet vidjela isključivo kao spektar maglovitih nijansi i nikada nije bila sposobna išta u svom životu proglasiti samo crnim, ili samo bijelim. Njoj su iznimke bile neumitna potvrda da pravila ne postoje i ne važe.


nastavlja se...

08.01.2013. u 10:47 • 0 KomentaraPrint#

subota, 05.01.2013.

Dragi anđele

Ne mogu više uć u moj blog Marchelina.

Nešto san zbrljala sa lozinkama i nadimcima u pokušaju da otvorin još jedan blog di san planirala pisat nešto ekperimentalno.

Ne razumin se u informatiku i sve to, ali se razumin dovoljno da san uspila samoj sebi onemogućit ulazak na vlastiti, najdraži blog.

Ako nešto ne poduzmeš, umrit ću od tuge.

05.01.2013. u 14:48 • 4 KomentaraPrint#

Sacher priča

PRIČA PRVA

Brljam ja tako maloprije po fejzbuku ka i obično kadli zvono na vratima. Poštar. Pritrnila san, od glave do pete. Poštar obično, ako nosi nekakvu benignu poštu, samo ubaci kuverte tamo kraj vrata. Ako pak nosi ovrhe i slične zastrašujuće pošiljke, ono di tribaš potpisat da si primija kaznu, onda zvoni.

Izađen ja i pristravljeno čekan da on iz svog motorića izvuče presudu. I izvuče - paketić. Pomislila san da mi se skupilo toliko ovrha da mi ih sad šalju zipovane.

Potpišen, zgrabin paketić, razmotan ga. Vidin, neka drvena kutija. Na njoj piše :



DAS ORIGINAL

HOTEL SACHER

WIEN


Otvorin kutiju, podignen poklopac, unutra torta, čestitka i pismo. U potpisu:

"Bilo bi mi veoma drago da čujem šta ima novoga kod tebe i kako si. Javi se i dođi do Beča, naša vrata su ti širom otvorena.

D."


PRIČA DRUGA

Bilo je skoro 40 stupnjeva, lito u svom punom zamahu. Prijatejica i ja smo taman popile kavu i opraštale se nakon malog đira po Trogiru, kad me netko kucne po ramenu. Neka žena, od jedno 40-ak godina, lica izobličenog od bola, drhtavim glasom promrmlja:

"Molim vas...gdje ima neka apoteka u blizini..?"

Objasnile smo joj, tu, još dvadesetak metara, pa prva ulica livo, pa na kantunu. Zahvalila je i krenila dalje. Pratila san je pogledom i vidila da se nekako čudno presavija u hodu. "Iden ja za njom!" dobacila sam priji i sustigla ženu.

"Čekajte, iden s vama do apoteke". Uhvatila sam je ispod ruke i krenila, a ona je tvrdila da joj ne triba pomoć. Bilo joj je nekako neugodno, vidilo se po cilome motu. Rekla san joj da ne pizdi, kulturno kako ja to već znan.

U apoteci su joj rekli da ODMAH ode na Hitnu pomoć, i da joj oni ne mogu pomoć niti joj išta dat. Pokušala me se riješit tvrdeći da može sama do Hitne ali ne more se mene čovik tako lako riješit kad ja odlučin pilat. Cilo vrime sam je držala ispod ruke i napola je vukla. Videći da me se neće riješit, počela je čak i plakat.

"Ma nije potrebno..nemojte se gnjavit...ja ovo ne mogu vjerovat, žao mi je, ma idite, dobro sam, imate i svog posla, izvinjavam se, hvala vam od srca...".

"Jeste li sami u Trogiru?" pitala sam je, ignorirajući njen monolg.

"Ne, nisam, ali muž mi je na nekom poslovnom sastanku, pa ja išla malo obić grad, a nisam ga htjela smetat, mislila sam nije strašno kad me počelo boljet, ma neće mi ništa bit, hvala vam, uh...boli me, boli me...".

Na Hitnoj su je odma stavili na infuziju, šibnili injekciju protiv bolova, a što joj je bilo, za ovu priču nije ni važno. Važno je to da san ja tvrdoglavo ostala čekat dok njoj iskapa ona infuzija. Medicinska sestra me ispitivala.

- Vi ste joj rod?

- Nisam.

- Prijateljica?

- Nisam.

- Dobro, pa što ste joj onda?

- Ništa, ja van tako volin ić po gradu i skupljat ljude kojima je slabo. Dosadi mi se kupat i sunčat pa eto.


Sestra je zavrnila očima i okanila se rešetanja.

Kad je D. izašla, nije mogla virovat da sam još tu. Još ju je bolilo, ali joj je bilo dosta lakše pa smo krenile nazad prema gradu.

"Kako ću vam se odužit za ovo, kako ću vam se odužit....?"

"Deset ijada eura bi pokrilo moj trud" odgovorila san joj ka iz topa.


Smijala se na sav glas cilim putem do grada i poslin dok smo pile kavu isprid trogirske katedrale. Ispričala mi je da je iz Bosne, ali već dugo živi u Austriji, di se i udala, za jednog Austrijanca. Pričala mi je i kako je Muslimanka i kako njeni roditelji nisu tili ni čut da se ona uda za čovika koji nije njene vire. I da se s materom ponekad potajice čuje, ali s ocem ne, on je se odreka, iako je njen muž bija jako, jako dobar čovik. Plakala je dok je to pričala.

Mužu nevirniku je u međuvrimenu završija sastanak i pridružija nam se ubrzo na kavi. Dok mu je prepričavala što joj se dogodilo i objašnjavala mu tko sam, pobogu, ja, on je vrtija glavon u nevjerici. Njima je, kažu, nevjerojatno da netko može tako postupit i pomagat nepoznatim judima. Ja san isto vrtila glavon jer mi je bilo nevjerojatno da je njima to nevjerojatno i rekla san in da bi ovi svit bija još tri puta gore misto kad bi judi pomagali samo onima koje poznaju.

Na rastanku me jako zagrlila i počela plakat. Ja san se pripala da jon je opet pozlilo i rekla san joj da je više neću pratit na Hitnu jerbo da i moja bezgranična dobrota ima svoje granice. Onda se opet smijala i prevodila mužu Austrijancu pa se i on smija. Tražila je moju adresu i ja san joj je dala. Onda je prošlo lito i sve i ja san jednostavno zaboravila na cili događaj.

Dok mi jutros nije zazvonija poštar.

p.s. Sacher torta je mljac, mljac.

05.01.2013. u 14:46 • 1 KomentaraPrint#

srijeda, 21.11.2012.

E

Ti si u stvari bija u pravu
kad si ljudoždere poziva na ljubav

Bija si ti tužni prorok
kad si plaka i kad si se smija
kad si plaka i kad su ti se smijali

Bija si i čovik
jer danas kad oni plaču
znan,
ti se sigurno ne smiješ.


21.11.2012. u 11:19 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 14.10.2012.

Male tajne velikih inkvizitora kuhinje

Ja imam skoro pedeset godina i moja mama mi kaže da ne znam kuhati. Stvari koje ja, po njenim kriterijima, ne znam raditi, uvijek mi obznani ispred drugih ljudi. Tako da to onda liči na mali javni linč.
Pri tom, ja znam da nju ne vrijeđa činjenica što, po njenim kriterijima, ja ne znam kuhati. Nego to što mene uopće nije briga znam li kuhati.
Nema ništa nepomirljivije od dvije žene koje ne mare za iste "ženske" stvari. Pogotovo ako je jedna od te dvije žene majka, a druga njezina kći.

14.10.2012. u 09:39 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 23.09.2012.

Studenti

U jesen svečano završavaju
nečija djetinjstva
pa naša roditeljstva zbunjeno
pakiraju garderobu
tople jakne
duge rukave
čarape
i šal, obavezno šal
nek se nađe.
Studenti
hrle dalje bez naše brige
odrastaju u autobusima
kad se vraćaju za Božiće
i ostale obiteljske must be
nakon kojih sve sobe zjape
a u kući kao da se
više ništa i ne miče.
Ostajemo sami
čekajući pozive
tražeći se po stanovima
po najednom golim brakovima
trenuci istine
hoćemo li ostati prijatelji
imamo li si
više išta za reći
sad kad djeca više nisu
onaj spasonosni treći...


23.09.2012. u 18:05 • 1 KomentaraPrint#

četvrtak, 06.09.2012.

Ustati na devet

Nakon što je po drugi put u četiri godine ostala bez posla, više nije mogla biti niti u depresiji. Postoji nešto preko te granice koja se stručno zove depresijom. Za to stanje, struka nema izraz. Nije uveden u nikakve knjige zato što je to nijemi period propadanja kroz sebe. Prstima se grčevito još držiš za oluk svog života, ali si do pasa oduzet. Oduzet si potpuno, ali držiš se, jer imaš potomka. Pred potomcima nije u redu izgledati depresivno. Oni dan mjere tvojim osmijehom.

Znala je prosjediti doslovno cijelo jutro tupo buljeći u ništa na ekranu kompjutera. No, ono što bi zabrinulo psihijatre, ne bi bilo njeno tupo buljenje. Nego njena sposobnost da usred tupog buljenja na facebooku istovremeno zasmijava milijardu ljudi. To je, sad, radila hladno i bez ikakvih talasanja u duši. Prije, u tome je uživala koliko i oni koji su je čitali. Danas, ostala joj je navika zasmijavanja. Kao neki tik.

Pola sata prije nego što bi Dječak došao iz škole, ustala bi, podgrijala ručak, namjestila sabrani roditeljski izraz lica i odradila sve što treba. Osmijeh, kako si zlato, kako je bilo u školi, jesi li gladan...?

Muvala bi se domaćinski po kuhinji sakrivajući tamu u očima. Onda bi Dječak opet nekud išao. Tad se vraćala na svoju električnu stolicu ispred kompjutera i nastavljala plutati negdje između stvarnosti i nestvarnosti. Bez pokreta, bez boli. Popodneva su se pretakala u večeri bez sudjelovanja njenih moždanih stanica.

Ponekad bi je prestravilo zvono na vratima. Ili telefon. Možda gazdarica zove zbog stanarine. Možda su joj došli nešto isključiti. Ogrnuta plaštom svoje jezovite tuposti, otvarala je vrata, javljala se na telefon zaštićena prazninom, spremna. Na sve je bila spremna, osim na to da Dječaku pokaže svoju krvavu nutrinu.

Taj dan Svemir je odlučio prekinuti njenu igru. Svemir uvijek preuzme, u određenom trenutku.

Nije čula kad je Dječak ušao. Vratio se puno, puno ranije nego što je trebao, a ona je zaboravila zaključati vrata. Ušao je tiho, i tko zna koliko dugo ju je promatrao onako ugašenu. Nije ga čula, nije ga vidjela.

- Mama.

Vrisak zaprepaštenja je zatomila samo zahvaljujući onoj nevjerojatnoj, nadljudskoj disciplini u zatomljavanju koju ponekad samo majke imaju. No, prekasno je bilo za navlačenje odijela i lica za ulogu. Dječak joj je vidio oči prije nego što ih je namjestila na samouvjereni, odrasli pogled. Ostala je nijema, nemoćno spustivši ruke uz tijelo.

Dječak je bio uvjereni sportaš, nije baš znao sa riječima, ne kao ona. Ali je ipak rekao, dovukavši stolicu odmah do nje:

- Ispričat ću ti jednu priču, mama. Molim te, saslušaj me. Molim te.

Kimnula je glavom. U očima joj je bio užas suočavanja s bićem koje jedino na svijetu nije smjelo znati ništa o njenim užasima.

- Bio je taj jedan boksač. Sticajem nesretnih okolnosti, angažiran je za borbu s protivnikom troduplo jačim i poprilično težim od sebe. Prihvatio je, smatrajući da će mu biti čast i to da ga taj slavni boksač, koji do tada nije imao nijedan izgubljeni meč, pretuče i nokautira. Biti nokautiran od najboljeg, to je za jednog anonimusa kakav je on bio, takoreći trenutak besmrtne slave. Pratiš me?

Kimanje. O bože. Zaljubljen je u taj boks, njoj najmrži sport na svijetu. Sport? Koji kompliment. No, dobro.

- Njegova majka, koja je bolovala od teške i neizlječive bolesti, bila je pri kraju. Malo prije smrti, izrazila je svoju posljednju želju:"Molim te, pobijedi ga. Ja znam da ti to možeš." Iako je bio svjestan da ne postoje nikakve, niti teoretske šanse da se to dogodi, obećao je majci da će pobijediti. Znao je da će mu nebo oprostiti tu malu prevaru. Ona će umrijeti sretna, a on će nekako već preživjeti taj meč. Već i to da iz ringa ne izađe kao invalid, biti će skoro ravno datom obećanju.
Slušaš li me, mama?

Kimnula je poslušno. Štogod da bude morala odslušat, odslušat će, kao što bi svaka odgovorna i pažljiva majka napravila. Trening je to. Osjećala je i malo olakšanje. Dječak očito nije shvatio u kakvom je stanju, čim se odlučio na prepričavanje neke boksačke priče. To je dobro.

- I došao je dan meča. U prvoj rundi, Veliki ga je prebio do krvi. Začepio mu je oba oka, izbio zub, zgnječio arkadu. Ali ostao je na nogama. U drugoj rundi, nastojao je izbjegavati Velikog koliko god je to bilo moguće. Doslovce mu je bježao po ringu. Cilj mu je bio izmoriti Velikog. Naime, mjesecima prije te borbe gledao je snimke mečeva, svih mečeva koje je Veliki odradio, i u svima redom pobijedio. Primijetio je da je Veliki sve protivnike pobijedio najdalje u trećoj rundi. Znači, nije borac na duge staze. Eksplozivan je i opasan, ali nema kondiciju za duge borbe. I tu je vidio svoju šansu. Samo da nekako ostane na nogama tamo negdje do četvrte, pete runde, da iscrpi Velikog i možda....Mama, pratiš me?

Pratila je. Nešto u njegovim očima natjeralo ju je da koncentrirano prati i vizualizira prizore iz priče. Bila je tamo, u areni, u ringu, slušala vrisku publike željne krvi. Zadnje mjesto na svijetu na kojem bi se željela naći. Nikada neće razumjeti Dječakovu ljubav prema tom okrutnom sportu. Sport? Ha.

- U trećoj rundi, Veliki je izašao već pomalo iziritiran činjenicom da je mali bijednik još na nogama. Krenuo je na njega kao jureći vlak i složio ga na pod udarcem iz petnih žila. Klasični nokaut. Strahoviti nokaut. Skljokao se na pod i ostao ležati tako, krvav, izudaran, na rubu svijesti. "Jebiga, mama. Dao sam sve od sebe. Ali nadam se da vidiš od gore da sam imao posla sa nepobjedivim." Sudac je, klečeći na jednom koljenu, počeo odbrojavati.

"Jedan. Dva. Tri. Četiri. Pet..."

Sa svakom izgovorenom brojkom, Veliki je dizao ruke u zrak, a publika urlala.

"Šest. Sedam. Osam..."

Lebdio je u nekom međusvijetu. Nije osjećao noge. Nije osjećao ruke. Ali je ipak osjećao bol. Krv iz njegove arkade slijevala se i prijetila da će ga ugušiti puneći mu usta koja nije uspijevao držati zatvorenima. Mišići lica su otkazivali poslušnost.

"Devet."

Publika je u delirijumu. Veliki također.

A onda je ustao.
Ustao je na jebenih DEVET. Ustao je kad je Veliki već počeo šetati svoj pobjednički krug po ringu. Ustao je kad je publika već raspomamljeno skandirala pobjednikovo ime. Ustao je kad je njegova mama na nebu već s grižnjom savjesti šaputala njegovo ime, preklinjući ga za oprost, moleći se samo da ga iz ringa iznesu živog.

Sudac je zaprepašteno buljio u teturajući, krvavi lik. Onih nikad odbrojanih "Deset" nesigurno je lebdjelo u uskomešanom zraku, pitajući se što da radi sa sobom. Sviran je kraj runde. Strka liječnika i trenera, gutanje vode, ispiranje krvavih usta, i evo ga u četvrtoj rundi. Kao što je i predvidio, kao što se molio, Veliki je bio nespreman na duge borbe. Već vidno psihički uzdrman, počeo je griješiti, što je omogućilo preživljavanje četvrte runde. U petoj je Veliki, na izmaku snaga, doživio svoj prvi poraz u karijeri. Veliki je nokautiran, mama. Od anonimusa koji je ustao na devet. Shvaćaš?

Nije shvaćala. Priča je bila dirljiva, da. Ali nije baš shvaćala što joj je to još Dječak pokušavao reći.

Ustao je i uhvatio je za ruku, gledajući je u oči.

- Mama, tvoj početak...one prve runde, nisu ti baš bile najsretnije. Znam. Tu ti je bilo odbrojano do pet. Poslije, nisi imala ni neki brak. Tu ti je odbrojano do šest. Kad si prvi put ostala bez posla, bila si već razbijene arkade, a sudac ti je odbrojao do sedam. Kad si drugi put ostala bez posla, odbrojano je do osam. Nokautirana si, na podu. Sad si na devet, mama. Molim te, ustani. Hajde. Ustani.

....................

Sretan ti dvadeseti rođendan Dječaku, i hvala ti za ljubav. Ustala sam, i, ako zbog ničeg na svijetu, a onda zbog tvoje ljubavi i volje da mi pomogneš da se dignem sa poda, pobijedit ću ja Velikog.

I da.
Divan je to sport, taj tvoj boks.





06.09.2012. u 13:52 • 26 KomentaraPrint#

Doba nevinosti

Ne znam zašto se ljudi ponekad s gnušanjem i žaljenjem sjećaju svojih zabluda iz prošlosti. Pa te zablude su najsigurniji znak čistoće duše i moći vjerovanja.
Vjerovanja u ljubav. U čuda.

Eh, što bi ja dala da mi je barem jedna od mojih zabluda iz nekih vremena. Koja je, mislim, vajda od staračke mudrosti?

Kad postaneš imun na zablude, kad izgubiš sposobnost slijepog vjerovanja, umro si.

That's it, if you ask me. But please, don't ask me.



06.09.2012. u 13:43 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 14.08.2012.

Ko to more platit

Mi smo stanovnici

najlipšeg grada na svitu

veselimo se svakome litu

turisti donose spas

ima, ima nade za nas

Mi smo pučanstvo ispod palmi

s galebima nismo sami

imamo sjajnu gradsku upravu

i ne razbijamo ničim glavu

Mi smo vjerni navijači

Hajduk živi vječno

kukasti križevi grafiti

mržnja živi tečno

14.08.2012. u 10:20 • 0 KomentaraPrint#

petak, 27.07.2012.

Dajem

...kraljevstvo za malo bezbrižnosti.

27.07.2012. u 11:41 • 2 KomentaraPrint#

četvrtak, 26.07.2012.

Šta ću se micat

- Gledaj, pa ne ideš na kraj svita.
- Znan - odvratila je neuvjereno.
- Iskreno, ne razumin tu patološku vezanost uz Split.
- Patologije i nisu tu da bi ih razumili. To ti je ka i jubav.
- Po toj logici jubav je patologija?
- Na neki način, da.
- Meni je ta tvoja jubav prema Splitu patetična.
- I meni je.
- Pa onda ozdravi nekako, kvragu. Jasno ti je da Split ipak nije najlipši grad na svitu.
- Ja i ne mislin zapravo da je najlipši na svitu.
- Nego?
- Nego san tužna kad nisan u njemu.
- O, Bože.
- Možda je i najružniji na svitu, ko zna? U tom slučaju, opet je isto - želin uživat u toj ružnoći do kraja života. I šta sad.
- Infantilno je takvo vezivanje uz jedan grad.
- Volin bit dite. Dica su savršeni umovi.
- Dica uopće ne koriste um, nego nagone.
- Upravo zato su savršeni umovi.
- Onda su i beštije savršeni umovi.
- Dokaži da nisu?
- Uf, teška li si. Kad seliš? 
- Za koji dan.
- Ne budi tako malodušna, kvragu. Pa ne ideš daleko od Splita.
- Sve šta nije Split, daleko je od Splita.
- O gospe moja!
- Viruj mi, bila san svagdi.
- Krasan ti je Split, pogotovo uz onakvu gradsku vlast.
- Jel' ti misliš da ja kad se itnen u more na Ovčicama ili na Benama mislin kakva mi je gradska vlast?
- Možda bi tribala mislit. Da ste mislili više na to, ne bi vam se takva vlast bila desila. Ali ne, nego ono vaše splitsko, hedonističko "Prst u uvo i ko ovo more platit"!
- Ja prst u uvu držin samo ponekad kad izronin iz mora. Da ga odčepin. Znaš ono kad napraviš kolut naprid pa kolut nazad ispod mora? Ako ne dišeš pravilno, izroniš sa previše mora u ušima. I u nosu. A zaleti se i u grlo.
- Kakve sad to veze ima s temom?
- Pa, to je najvažnija veza. Ono, kad izroniš, nemaš blage veze ko je na vlasti.
- Zlato moje, to se inače zove - poricanje.
- Ne, ja ne poričem da imamo imberlanu vlast. Ali zato ovi iz gradske vlasti poriču.
- Šta to?
- Da nikad oni ne mogu bit toliko ružni koliko Split može bit lip.
- A matere ti, ovo je neizlječivo! Zašto ne bi probala mislit da je odlazak iz Splita možda novi početak, i da je ponekad zdravo maknit se?
- Sad ću ti ispričat nešto. Jedan put sidimo ja i moj brat na Peristilu i naleti nan jedan prijatelj šta ga nismo vidili skoro trideset godina. Pratiš me?
- Pratin, aj.
- Kad nas je vidija kako sidimo tamo na skalinama, počeja se smijat i govori "A bogati, prije trideset godina san vas ostavija na ove skale i još se niste makli!"
- E, i?
- Znaš šta mu je moj brat reka?
- Šta?
- A šta ću se micat kad mi je lipo.


26.07.2012. u 21:51 • 3 KomentaraPrint#

To nije riječ

Južina.
To nije riječ, nego
neobjavljena zbirka poezije
rezime
čvornovate agonije
nečije masline

Južina.
To nije vrijeme, nego
sfumato stanje
ludog pjesnika
Modro i crno u oku one
koja čeka.


Južina.

Nerazumljiva čežnja
ljubavnica odbačena
nimfa bijesna
vjetrom  ukroćena
strašću posoljena.


26.07.2012. u 09:48 • 0 KomentaraPrint#

petak, 13.07.2012.

Nisu to mušice

Neki ljudi izgledaju kao da imaju smisao. Drže ga u šaci. Oni nisu kao ja, i nisu kao neki moji prijatelji. Moji prijatelji i moja Ja, mi svaki dan ponovo moramo u potragu. Svako jutro, perući zube, gledajući svoj krmeljavi odraz u ogledalu, kuhajući prvu kavu, tražimo ga. Taj smisao. Ponekad nam izmiče uporno i po cijeli dan, pa znamo navečer u krevet leći a da tog dana smisao nismo našli. I sad se ti ustani opet, sljedeće jutro. Jest, ustaneš, ali malo pogrbljeno. Nevjerojatno kako "ništa" može čovjeku pogrbiti leđa.

Dok zavidno promatram one kojima se smisao podrazumijeva kao i ona prva jutarnja kava, za razliku od mene i sličnih meni koji smo mnoge kave ispili bez smisla, a kava bez smisla je isto toliko pretenciozna i bezvezna kao i kava bez kofeina, dolazim do asocijacije o Obelixu. Pa da, naravno. Ti sa smislom, oni su kao mali garant upali u kazan sa smislom, i otada više nikada nisu smisao morali tražiti. Kao i Obelix pod djelovanjem čarobnog napitka za snagu, tako su i oni pod djelovanjem smisla ostali - doživotno.

Ironično, što je čovjeku teže doći do smisla, to ga upornije zahtijeva i traži. Insistiranje na smislu do besmisla. Još ironičnije od toga, ono što je tolikim ljudima oko mene na primjer oduvijek bilo izvor smisla, meni je predstavljalo njegovu najžešću suprotnost.

Mama mi je često ponavljala i prepričavala jednu scenu iz mog ranog djetinjstva. Kaže, imala sam valjda nepune dvije godine, i u nastupu ljutnje sam bacila komad kruha na pod. Kako se bacanje kruha na pod u našoj kući doživljavalo kao čin najtežeg bogohuljenja iako vjernici službeno nismo bili, mama me pokušala što mirnim uvjeravanjem, što prijetnjama i vikom natjerati da taj komadić kruha podignem sa poda. To sam, naravno, kategorički odbila, prekriživši prkosno ruke na prsima. Onda je mama zgrabila moju ruku i povukla ju točno do nesretnog komadićka svetinje na podu. To je bio pokušaj da me se fizičkom prisilom natjera da ga podignem, i da se pokajem. Umjesto toga ja sam, priča mama još uvijek impresionirano, čvrsto stisnula prste u šaku. Stisnula ih tako da su mi zglobovi pobijelili od napora. I odnijela sam pobjedu. Kasnije sam bila u kazni, koju sam muški podnijela, ali kruh nisam podigla.

"Tada sam shvatila da s tobom u životu neće biti lako" izgovorila je mama nebrojeno puta od te moje prve demonstracije volje i prkosa. "Ti si hodajući otpor", dodala je.

"S Vama zaista nije lako!" izgovorila je, nešto ljućim tonom od moje stare, puno godina kasnije gospođa koja me bila zaposlila kao tajnicu i prevoditeljicu u svojoj firmi koja se bavila nemam pojma više kojom vrstom trgovine. Naš sukob je nastao onda kad me dotična počela učestalo slati "da joj nešto kupim". Pa me tako usred posla slala po krafne, ili po grickalicu za nokte, ili po ovo ili po ono, u svakom slučaju, nije se radilo o poslovnim nabavkama nego o stvarčicama koje su njoj trebale za privatnu upotrebu. Nakon prva takva dva-tri šopingiranja, osjetila sam da mi se prsti na rukama počinju upozoravajuće skupljati u šaku. I odmah sam znala - ovo neće dobro završiti. Pobacat ću ja njoj sve te njene privatne potrepštine na pod i neću ih htjeti podići, znala sam. U mojoj glavi, stvari su bile smislene jedino na ovaj način - ok, ona mene šalje da joj kupim svašta nešto za njene privatne potrebe, i ja neću imati ništa protiv pod uvjetom da uspostavimo neki reciprocitet. Znači, ako i ja nju budem mogla poslati da mi nešto kupi. Recimo, cigarete.

Čim sam verbalizirala taj moj sjajni prijedlog nastavka daljnje suradnje, letila sam. Sa posla, jel'. Službeno, dobila sam otkaz. Neslužbeno, ja sam ga dala. I ne samo na tom mjestu. Na svakom mjestu na kojem sam osjećala da stvari gube smisao. Još u ono doba, "kad je Bog hodao po zemlji", kad su se poslovi dobivali za zauvijek i kad su radnici ipak imali kakva-takva ljudska i radnička prava, meni nije trebalo puno pa da "dignem sidro" i odjedrim u potrazi za nečim boljim. Nikada nisam imala taj "za zauvijek" osjećaj, nikad otkad znam za sebe. Meni je "zauvijek" oduvijek jako kratko trajalo, štogod bilo u pitanju. Dužina mojih "zauvijek" ovisila je o tome koliko se moj psihofizički integritet osjećao nenarušenim i neugroženim u nekoj sredini, situaciji, vezi ili odnosu bilo koje vrste. Sve što je taj moj integritet dovodilo u pitanje, za mene je postajalo besmisleno. Mora da sam ispala iz neke čerge. Jedne od onih čergi kojom putuju slobodni ljudi.

Na stranu sad moja urođena, kako bi neki rekli, prgavost, ali uspoređujući "onda" i "sada" jasno je da moj osjećaj besmisla u tome "danas" dostiže svoj puni uzlet. Međutim, godine i patnje, kao i kod svakog čovjeka, i kod mene su izazvali određenu dozu popustljivosti, stoicizma, ili, ako baš hoćete, "mudrosti". Zato sam počela promatrati kako se drugi ljudi nose sa posvemašnjim gubitkom... Svega. Radničkih prava, povlastica, integriteta svake vrste i dostojanstva. Tako sam uočila ono o - smislu. Ljudi su jednostavno odlučili da njihov smisao počinje onog momenta kada napuste svoja radna mjesta. Dakle, pri dolasku na radno mejsto oni se stave u OFF stanje, a prebace se na ON čim prekorače prag firme na kraju radnog vremena. Pa sam ja optimistično odlučila slijediti njihov primjer. Kvragu, imam već dovoljno godina za rastvoriti šaku i podignuti onaj komad kruha sa poda. I pokušala sam, stvarno sam pokušala. Ali, avaj.

Na prvo mobingiranje, na prve neplaćene prekovremene, na prve zakašnjele plaće, moji prsti počeli su se, pogađate, stiskati u šaku. Nakon svake privatizirane i uništene proizvodne firme, nakon svake vijesti o još jednom bezobzirnom kršenju radničkih prava, ne samo mojih nego i tuđih, zglobovi na mojoj šaci su postajali sve bjelji i bjelji. Od napora. Od bijesa. Od otpora. I ne samo to. Počeo me mučiti taj užasni, razarajući osjećaj besmisla.

Hej, razmišljala sam uspaničeno, pa ja na poslu provodim osam, devet, deset sati svakog dana mog života! (osim kad sam nekom ludom srećom radila u firmama gdje su postojali vikendi). Osam sati, osam sati bih trebala biti "off"! Off od sebe, od vlastite mi...mene! Od vlastitog mi života. Pa to je puno, to je previše sati. Neka radim zaista "samo" osam sati, i samo pet dana u tjednu (što više ne postoji skoro nigdje), to bi značilo...pet puta osam jednako je čestrdeset sati odvajanja od sebe, četrdeset sati potpunog besmisla tjedno, četrdeset sati dobrovoljne kliničke smrti? Ja to, ljudi moji, ne mogu. Nemam ja toliko vremena. To mi je previše besmisla čak i da mi netko sutra garantira i potpiše da ću nakon fizičke smrti imati priliku živjeti još najmanje tri života. Nema te sljedeće inkarnacije koja meni može nadoknaditi izgubljene sate iz ovog života. I onda se, u takvim kontemplacijama, sudarim sa načinom na koji neki drugi ljudi to doživljavaju. Shvatim, užasnuta, da se moj pojam recimo "mobbinga" ili eksploatacije drastično razlikuje od njihovog. Da tamo gdje meni već počinje gubitak dostojanstva i totalna panika, njima još uvijek cvate cvijeće zvano "Što se mora nije teško", ili "Uvijek ima gore", ili "Ne može sve biti idealno".

"Ne može sve biti idealno", i "Svatko ima svoje mušice" sam slušala također od jedne jako bliske ženske osobe koja je provela život uz muža zlostavljača. Tip je najnormalnije zlostavljao cijelu obitelj, dakle i nju i djecu, cijeloga života, a ona nikada ništa nije poduzela.

"Zašto se, pobogu, nisi rastavila?" pitala sam je jednom.
"Eto, nisam. Ali, nemoj misliti da mu se nisam osvetila."
"Kako si mu se osvetila?".
"Pa, već dvadeset godina ne dijelim postelju s njim!", zavijetliše joj oči ponosno i prkosno.

Svaka čast. To je ono kao da ideš kazniti osuđenog serijskog ubojicu tako što ćeš useliti u ćeliju s njim i mrko ga gledati i robijati s njim jedno dvadeset godina. Senzibilnom kakav je, to će mu sigurno izazvati teške duševne patnje.

"Svatko ima svoje mušice", rekla mi je ta žena sažimajući tako psihopatski profil svog muža u jednu benignu narodnu uzrečicu.
"Svatko ima svoje mušice" govorili su mi kada sam pokušavala objasniti da me moj nadređeni na poslu iskorištava, vrijeđa i ponižava. Nisam imala pravo misliti, govoriti, ili odbiti prekovremeni rad. Vikao je na mene, u stvari urlao, bacao stvari po uredu, lupao vratima, zadavao mi nemoguće radne zadatke. Nakon nekog vremena, više nisam mogla odspavati noć bez dva do tri buđenja u potpunoj panici. Počeli su problemi sa srcem, preznojavanja, pretvorila sam se u hodajuću tjeskobu. Moja liječnica je rekla: "Ako nešto ne poduzmete, završit ćete na psihijatriji".
Moji prijatelji su rekli :"Moraš se nekako postaviti. Razgovaraj s njim."
Taj dan kad sam se "postavila" i pokušala, slijedeći savjete, smireno i ljubazno ali ipak čvrsto razgovarati s mojim šefom, on je dobio slom živaca popraćen urlicima tipa "ŠTO VI SEBI UMIŠLJATE?!?".

A ja sam sebi umišljala samo to, da smijem pružiti otpor zlostavljanju. Umišljala sam si da nitko nema pravo urlati na mene. Čak i ako pogriješim ili ne obavim svoj radni zadatak, a što se nikada nije dogodilo. To je bio moj zadnji radni dan u toj firmi. Provela sam u njoj dvije godine. Dvije godine previše. Iz nje sam otišla promijenjena. Dvije godine noćnih mora i teške tjeskobe, lupanja srca, nesanice. Govorili mi ljudi da ne smijem sebi dozvoliti da ostanem bez posla. Posao je bio dobro plaćen, (samo zato što o tome nije odlučivao moj prvi nadređeni, naravno), a ja samohrana majka u podstanarstvu. Ne, zaista si nisam mogla priuštiti da ostanem bez posla. Pa sam tako trpila, odlučivši jednom u životu ne biti pobunjenik, pomiriti se, biti kao i većina ljudi oko mene. Nikada sebi neću oprostiti te dvije godine. I što spomenutog nadređenog nisam treći dan zviznula faxom ili kompjuterom u bolesnu glavurdu. Kasnije sam saznala da ja nisam bila prva žrtva te spodobe. Već je imao povijest zlostavljanja, a nije mu bilo strano ni fizički nasrnuti na ženu.

Dvije godine sam radila sa psihopatom, i pri tom mi je manje štete nanio on, a puno više moje nastojanje da budem "razumna", da "izdržim", da "nešto i progutam". Sukob moje unutarnje, vrišteće pobune sa većinom ljudi oko mene koji su me uvjeravali da je "danas tako svugdje" i da "moram nešto i pretrpiti", to je ono što me skoro pa psihički i emotivno potpuno devastiralo. Ono dakle, što zabrinjava, nije postojanje takvih kao što je bio taj čovjek. Zabrinjava činjenica da mi skoro pa nitko nije rekao "To je nedopustivo" ili "To ne smiješ trpjeti". Simptom stanja u društvu nisu oni koji zlostavljaju, nego oni koji misle da je to "normalno" i da to i tako nešto treba istrpjeti. U stvari, lažem, netko mi je ipak rekao da to ne smijem više trpjeti. Moja liječnica. Naime, do tog zaposlenja, moj zdravstveni karton kod nje je bio skoro pa prazan. A onda sam ga u te dvije godine napunila dijagnozama tipa "Anksioznost", "Takihardija (ubrzano lupanje srca)", "Panični napadaj", i slično.U jednom trenutku, iskreno zabrinuta za moje psihičko zdravlje, prepisala mi je antidepresive. Odbila sam ih piti. Nisam se mogla pomiriti da na posao odlazim anestezirana. Nikada u životu nisam posegnula za tabletama. I tu imam jaki otpor. Ne pristajem na to da mi tablete za smirenje budu štap na kojeg ću se oslanjati. Želim hodati bez štapa. Puno tražim?
Zlostavljači, sami po sebi, nisu pravi problem. Jer, njih ima malo. Problem smo mi koji trpimo zlostavljanje, a nas je puno. Puno više nego njih. Mi ih hranimo, mi ih, onako malobrojne, činimo moćnima, svemogućima, gospodarima naših života. Divna je ona jedna karikatura koja prikazuje stotinjak ljudi na jednoj strani daske, i nekog moćnika na drugoj strani daske, a taj drugi dio lebdi nad provalijom. Dovoljno bi bilo da onih stotinjak iskorači. Dovoljno.

Dugo nakon što sam otišla iz te firme, razgovarala sam sa prijateljem. Privatni poduzetnik, uspješan, ima oko 20 zaposlenih. Bio je zgranut, ljut, bijesan slušajući ovo, i još neka moja i tuđa iskustva sa posla. Rekao mi je da ni on "nema milosti". Ali samo onda kada njegov zaposlenik ne obavlja ili loše obavlja zadatke predviđene ugovorom. Kaže, ako nisam s nekim zaposlenikom zadovoljan, jednostavno dolazi do prekida ili do neprodužavanja ugovora, i to je sve. Kaže, ne pada mi na pamet nekoga vrijeđati, ponižavati, maltretirati ili očekivati da za mene radi više sati tjedno nego što je ugovorom predviđeno. Kaže, ja moje zaposlenike ne mazim, ali su zadovoljni jer se strogo držim ugovora o radu.

"Od mojih zaposlenika očekujem da za mene odrade ono što i kako je predviđeno ugovorom o radu. Ni više, ni manje od toga."

A onda mi je rekao nešto zbog čega sam se zaista zamislila.

"Znaš, nema šanse da ja mom radniku ne isplatim plaću. Prije će moja djeca ostati bez nečega, nego što ću dozvoliti sebi da ne platim čovjeka koji je za mene pošteno radio."

I još mi je rekao "Znaš, nisu svi poslodavci isti. Ima nas i ovakvih".

A bilo bi ih još više, kada mi svi zajedno ne bismo pristajali na to da ih ima jako malo.

Svatko ima svoje mušice, kako to, zaista, bezopasno zvuči. Nisu to mušice, hej. To su leteći vukodlaci iz čijih usta kapa naša krv. Podnijeti besmisao "off" stanja, to valjda zaista ima veze sa upadanjem u kazan sa smislom. Pa lijepo doživotno imaš tu čarobnu dozu trpljenja i pomoću nje jezdiš, kao da je sve u redu, kroz firme i među šefovima zlostavljačima, živiš u besmislenim brakovima, glasuješ i podnosiš korumpirane vlasti, plaćaš skupe kredite u "švicarcima", kopaš po kontejnerima, prijavljuješ se na Zavod za zapošljavanje, primaš plaću s kojom na kraju mjeseca ne možeš kupiti ni uže kojim bi savršeno zaokružio svoje permanentno "off" stanje. Ja to, jebiga, ne mogu.

13.07.2012. u 21:26 • 17 KomentaraPrint#

četvrtak, 05.07.2012.

ja bi pisala.

Kad bi me samo život htio pustiti da pišem
da mi najteže poslanje bude
zašiljiti olovku
pa s njom da
probodem
vlastito srce
do krvi
u koju onda umačem pero
i crtam slova i kvačice
zareze i metafore
slike i sličice
smijeh i suze
da mi na nadgrobnom piše
bože al je ova pizdila
dobro da je uze.

Kad bi samo imala olakšice kao luđakinja
koja ne zna plaćati račune
kad bi netko to radio za mene
pa da mi oči mirno budu snene
kada bi mi vodovod besplatno slao kapi
režije kada bi mi dale disati
pustite me na miru
ja stvarno moram pisati

Nema toga što olovkom ne znam uhoditi
vidjet ćete moje akrobacije
mrežicom hvatam slova kao leptire
pravim čvrknute herbarije
plačeve i smijurije
da mi je malo disati
od života predahnuti
i pisati, pisati, pisati.

05.07.2012. u 14:42 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 12.06.2012.

Sitničavost

Odavno nisam nikog voljela

neka slučajna nježnost me

podsjeti na to

kao nostalgija

taj netko

kao davno ostavljeni dom

vidim i krov i jabuku i

pomaknutu zavjesu

sve što spada

i sat na zidu

u spokojnome ritmu

Odavno nisam nekog voljela

možda više nemam hrabrosti

za to

Odavno nisam...



Zbog nekoga ni namjestila stol

onom smiješnom sitničavošću

ženskom



Ovdje tanjur

tamo sol

ovdje...

Tanjur, tamo sol.

12.06.2012. u 10:03 • 1 KomentaraPrint#

petak, 18.05.2012.

Poštena žena

Na kolodvoru nikad dočekana

Monmartrom nepoboemčena

najvlažnijim poljupcem

nepoljubljena

mračnim haustorima

neoživljena.



Nezagrljena upristojena

u kuhinjama pomamčena

pregačama ukroćena

u posteljama bračnim

posupružena

Znojna ali

nepovampirena.



Nezadovoljena

Neotkrivena

Nepokvarena



Pokorena.

Za izdaju neoptužena.



Comme il faut

naučena

Hodajuća želja

neizgovorena

Bludom tužno

nepoženstvenljena.




18.05.2012. u 21:48 • 1 KomentaraPrint#

četvrtak, 10.05.2012.

Pustit se od kraja

Brodovi su isti ka i ljudi.

Samo, kad se brod pusti od kraja, to se zove plovidba. A kad se čovik pusti od kraja, neki to nazivaju nasukavanjem.

Samo brod i čovik koji su se pustili od kraja znaju šta je sloboda.

10.05.2012. u 17:36 • 1 KomentaraPrint#

četvrtak, 16.02.2012.

Čekaj me

Pričo, čekaj me. Brzo se vraćam.

16.02.2012. u 15:42 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 13.02.2012.

Morning has broken

Sunce.

U ovom gradu uvik na kraju pobijedi.

13.02.2012. u 16:47 • 0 KomentaraPrint#

Vrime u Splitu

Snig je popustija. Valjda s njim neće popustit i bis Splićana. Znan po sebi, bis more donit puno dobrih stvari u život. I puno loših izbacit iz života.
Prozor mi ne dihta kako triba. Zavjesa se mrda. Pleše pod naletima bure.

Iman plišanu žirafu. Poklonila mi je Kornelija za jedan od onih rođendana kad san prišla četrdesetu. Od te se žirafe ne odvajam više, čini mi se da je oživila. A čoviče, kad nekog toliko dugo vrimena grliš, mora oživit.

13.02.2012. u 02:25 • 1 KomentaraPrint#

petak, 10.02.2012.

I jer ne plače, govore da je lud

Je, istina je, nismo se baš snašli na snigu. Veselili smo se ka mala dica prva dva dana. Ja san se zbog tog veselja još više veselila. Toliko besplatne radosti za velike i male, nakon tako dugo vrimena. Toliko spontanog, čistog veselja gradu čija je privreda uništena, čiji je Zavod za zapošljavanje posta najposjećenija javna ustanova ikad, veselja u gradu inače bačenom na kolina ka šta je slučaj i sa još hrpom gradova u Lipoj našoj.

Pa smo se sanjkali, skijali, grudvali. Veselili se tom snigu i zaposleni i nezaposleni.

Onda su nan se počeli rugat šta se veselimo. Ka da su našu radost doživili ka osobnu uvredu.

Onda je kretenska gradska uprava potpuno zakazala, i počele su muke. Kad smo se počeli na te muke žalit, opet su nan se rugali.

Da smo lini. Smotani. Neorganizirani. Vakvi i nakvi.

I sad, može čovik lako podnit malo zajebancije na vlastiti račun. Pogotovo Splićani kojima je zajebancija na vlastiti račun u genima takoreć. Tradicija. Ako smo po nečemu poznati, poznati smo po tome.
Ali vrag je odnija šalu onda kad to više nije ličilo na zajebanciju. Danima san po portalima čitala otrovne primjedbe o Splićanima.

"Sami ste ih birali, eto vam sad!"

"Kreteni ste bili i ostali"

"Eto vam sad kad razbijate automobile sa ZG tablicama po Splitu"

I tako dalje, i tako bliže...

Bila sam osupnuta količinom zloće zagrebačkih komentatora. I ne samo zagrebačkih. Iskreno, rastužilo me.

I zato moran reć nešto:

Ne pristajen vam ja na to vaše, znate?

Ka prvo i prvo, ja Keruma nisan birala, a i da jesan, je li to bilo bitno u situaciji kad nan je tribala prijatejska rič?

Ispričat ću van jednu priču.

Nekad davno san živila u sritnom braku. Jednog dana moj brat je doša na moja vrata. Tražija je da malo bude kod nas. Posvađa se bija sa ženom, sa starcima, sa svima. Ja san, živeći tad u svom sritnom braku, osjetila potribu pametovat mu. Te sam si kriv za ovo, i sam si kriv za ono. Znate kako već pametuju judi koji imaju čvrsto tlo pod nogama. Ukratko, toliko san ispilala bidnoga brata, da je na kraju sam odlučija potražit drugu adresu.

Par godina kasnije, neko je i meni izmaka ono čvrsto tlo pod nogama. Moj divni brak se srušija, a s njim se, domino efektom, srušilo puno toga u mom životu. Jednog dana, taman u tijeku mučne brakorazvodne situacije, pobigla sam iz kuće i došla na vrata mom bratu koji se u međuvrimenu sredija. Otvorija mi je svoja vrata bez ijednog pitanja.

Nije me pita zašto sam došla ni koliko ću ostat.
Nije mi reka da san muža "sama izabrala".

Primija me jer je vidija da san u nevolji.

I nema gore stvari nego čoviku u nevolji nadmoćno pametovat. Čoviku u nevolji jednostavno triba otvorit vrata.

Ta bratova gesta me zasramila više nego išta u životu. I danas me je sram kad se sitim moje bahatosti i bešćutnosti onda kad je njemu tribala moja prijateljska ruka. Čak i ako čoviku u nevoji ne možeš ničim pomoć, opet si mu pomoga samim tim šta ga bar nećeš ponižavat zbog nevoje u kojoj se naša. Pa makar i svojom krivnjom.

Eto, zato je mene tuga uvatila, dragi moji Zagrepčani i svi ostali koji ste nas ismijavali. Ja nisan, ka šta se zna, nikakvi domoljub. Ali sudeći po tome kako me to prepucavanje Zagreb -Split rastužilo, moglo bi se reć da volin ovu zemju više od puno njih proklamiranih domoljubaca.

Je, istina je da auti sa ZG tablicama znaju letit u more. Ali takve stvari čine bolesni umovi kakvih ima i u vašem gradu. Takve stvari čine pojedinci koje ja ne smatram Splićanima. I zbog toga sva ona generaliziranja i pljucanja većina građana ovog grada nije zaslužila.

Zato se odričen svega toga. To nije moje.

Odričen se još nečega.

Moji Splićani, neki od njih, izražavajući svoj bijes prema gradskoj vlasti a posebno prema Kerumu i vrloj mu seki, začas su skliznili u vriđanje "vlaja". Na nekoliko portala san zapanjeno čitala komentare kako su "svi vlaji isti", i kako smo "vlaje pustili u grad a oni nas satrali".

To isto nije moje.

Osobno, poznajem neke Splićane koje bi rado zaminila za vlaje. To njihovo pižđenje o "Splićanima" i "Nesplićanima", to prepucavanje i bahatost samo zato šta su se slučajno rodili u Splitu, to meni isto nije Split ni Splićani. Odakle pravo bilo kome vrijeđati ljude po njihovom porijeklu? Ka da ono "Splićanin" i "Splićanin od kolina" garantira moralnu ispravnost?

E, onda takvim Splićanima isto moran nešto reć.

Meni Kerum ne smeta zato šta je "vlaj". Nego zato šta nije čovik. A za naletit na nečovika ne triba se njanci maknit sa splitske Rive, i ne triba ić "iza brda".

Ukratko, nije nam lako, a bit će nam svima i teže, jer se međusobno tako vriđamo, ponižavamo, svrstajemo. Jadna ti nam je Hrvatska. A, ja nisam neki domoljub, to se zna. Ipak me ovo boli.

Iden se sad opet veselit snigu, nadajuć se da to neće nikoga uvridit...



10.02.2012. u 18:44 • 4 KomentaraPrint#

subota, 22.10.2011.

Ti si u kurcu

Volio ju je onako kako se skoro i ne pristoji. To zbog toga jer je ona bila vila. Ne toliko ta njena kosa s plavim uvojcima. Ne. Nego taj njen smijeh. Pa pogled kojim je u svijet oko sebe unosila sunce. Nije čak ni bila ono nekako lijepa. A volio ju je tako da je njegova ljubav u meni izazivala strahopoštovanje. Prema njemu, prema njoj, i prema ljubavi samoj.

Nema veze što je studirala u dalekom gradu i kući dolazila samo za Božić. Svako malo on je sjedao u autobus. Truckao se cestama kroz cijelu bivšu Jugu kao da putuje iz kvarta u kvart. Tamo bi je volio, pa se vraćao.

Kad je počela nestajati ponašao se potpuno nesuvislo. Pomahnitao je. Ali nije bio od onih koji svojim mahnitanjem drugima pričinjavaju bol. Bolio je samo sebe. Promatrala sam ga tih dana i mjeseci. Još češće nego prije hvatao je onaj autobus. Svaki put vraćao se sve tužniji, sve praznijeg pogleda. Valjda je znao da pokušava zadržati nešto što je već od njega otišlo. Zvijezde joj više nije mogao skinuti jer je već odavno sve zvijezde upleo u njenu kosu. Više ništa nije ostalo da joj da.

Taj zadnji Božić pljuštala je kiša. Bio je u njenom domu i dok su ljudi ljubili jedni druge pod vatrometima, on je nagovarao, uvjeravao, molio. Bezuspješno. Tada mu je rekla konačno zbogom.

Od njene kuće van grada do njegovog stana u našem gradu ima trideset kilometara. Trideset kilometara prometne asfaltne ceste odpješačio je tu noć pod najjačim pljuskom ikada viđenim na ovim sunčanim prostorima. Plakao je cijelim putem.

U godinama koje su slijedile pokušavala sam iz njega izvući bar još jednu riječ o njoj. Bez uspjeha. Nakon što mi je jedne pijane noći priznao ono tridesetkilometarsko plakanje više nikada je nije spomenuo. Nije bio ni svjestan kako je na mene djelovalo zamišljanje muškarca koji hoda po kiši rubom tamne ceste i plače. Naravno, već odavno nije otkriće da i muškarci plaču. Otkriće je kada ovakvi muškarci plaču.

Oženio se, dobio djecu. Kada bih mu ja spominjala jednu moju davnu ljubav koju nisam uspijevala prežaliti, govorio mi je, skoro pa prezrivo "Ti si u kurcu". To me uvijek posramilo pa sam s vremenom prestala spominjati mu ono moje neodbolovano.

Kada su drugi ljudi pokušavali podijeliti s njim neku svoju mladenačku ljubavnu slabost, govorio bi im "Vi ste u kurcu." Stisnuo bi usta i povukao dim. Hladan, nepristupačan, ostavljajući dojam ciničnog kučkinog sina bez ikakve sposobnosti empatije ili dubljeg poimanja ljubavnih balada. Misterija ljubavi? Na sam spomen takvih i sličnih drama, zaustavljao je nekog ljubavlju izluđenog jadnika govoreći mu "Ti si u kurcu".

Prošlo je trideset godina od one noći kada je sasvim patetično pješačio uplakan pod kišom.

Prošli vikend našli smo se na kavi. Kaže, vidio je neki dan jednu jako zanimljivu ženu, nevjerojatno uznemirujućeg lica. Naćulila sam uši, tako rijetko, u stvari nikada nije obraćao pažnju na lijepe žene, bar ne onako kako to tipični muškarci inače rade. Njegovu pažnju je bilo zaista teško privući.

- Kako to misliš, uznemirujućeg lica?

- Ne znam. Jednostavno nisam mogao prestati gledati je.


Nasmijala sam se skoro pobjedonosno.

- Hej, jesi li se ti to zaljubio?


Uputio mi je dugi, iznenađeni pogled.


- Ti si u kurcu.


A ne, pomislila sam, nećeš mi se ovaj put tako lako izvući.


- Pa što, hoćeš reći da se tebi to kao ne može dogoditi? - provocirala sam ga.



Opet onaj pogled. Tvrd, hladan, nedodirljiv.


- Naravno da može. Ali sam mislio da znaš.

- Što?

- Ja sam samo jedan put u životu bio zaljubljen.


Raspala sam se iznutra.


Kad je otišao, plakala sam. Možda i od bijesa. Danima poslije hodala sam izgubljena, noseći njegovu tugu u prsima kao da je moja vlastita. Odplakala sam sve njegove zvijezde koje je jednom dao i zauvijek ih potrošio.

Plakala sam sve njegove kilometre. Onih trideset kišnih, onih nekoliko tisuća autobusnih i još poneki svoj, vlastiti kilometar.

Valjda zato što sam u kurcu.


22.10.2011. u 13:17 • 4 KomentaraPrint#

srijeda, 28.09.2011.

Mučnina

Palo mi na pamet jutros uz prvu kavu kako bi recimo Jadranka Kosor doživila ono kad prođeš kraj kontejnera iz kojeg neki barba od šezdeset godina vadi plastične boce. Može li ona uopće doći u takvu situaciju? Ili možda ima neki svoj odred ljudi koji idu ulicom dvadeset metara ispred nje i uklanjaju sve što bi je eventualno moglo probuditi, trgnuti iz njene bajke o sretnoj nam, neovisnoj, prosperitetnoj domovini? Idu odredi i miču kontejnere i umirovljenike da nam se dama ne uznemiri, da joj brošići ne potamne.

Pitam se, kako se ona osjeća dok više od pola zemlje o njoj piše stvari zbog kojih bi svaki japanski političar sa imalo osjećaja časti izvršio harakiri? Ma, u Japanu bi na ovakav stav naroda prema sebi harakiri izvršio i političar bez imalo osjećaja časti. Kakav to želudac ima ta žena? Impresionira me.

A, dok se šetka u kućnim papučama po stanu koji je otet nekim ljudima, jel' se isto onako samodopadno smješka? Zar zaista nikad nema mali osjećaj mučnine dok levitira onako groteskno među zidovima tuđeg života? Uništenog tuđeg života.

Jednom sam tamo gdje smo nekada živjeli u Splitu u parkiću ispred kuće upoznala ženu koja je bila nova u kvartu. To je bio parkić gdje su mlade mame dovodile svoju djecu na igranje. Pravi balkanski parkić - samo mame s djecom, nigdje nijednog tate. Tako je to po našim balkanskim parkićima, tate su najčešće po bojištima. Ili u kladionicama pokušavaju zaraditi plaću koju više nemaju otkad im je firma privatizacijom potonula u bespućima povijesne zbiljnosti.
Koji smiješni krug: firma - bojište - kladionica. Koja apsurdna igraonica.

Ta mlada žena je sa svojim mužem, pravovjernim ratnikom, uselila u stan iz kojeg je prethodno izbačena nepoćudna obitelj. Jedna od mnogih. Tih su godina iz mog kvarta cijele obitelji nestale preko noći.

Pozvala me na kavu. Ona, naravno, nije znala da sam i ja iz jedne od takvih obitelji i da se i mi već pakiramo.
Bila je mlada, lijepa, a ispred naše klupe igralo se njeno trogodišnje dijete. Smatrala me jednom od "svojih" valjda, jer se nisam izjasnila drugačije. Pričala je i cvrkutala kako već cvrkuću mlade, svježe udate ženice. Okupirana djetetom, domaćinstvom, namještanjem novog stana, čekajući muža koji je svakih nekoliko dana dolazio sa bojišta.

Čavrljala je kako se već čavrlja kad sjediš u parku s nekom drugom ženom sličnih godina. Ne znam zašto sam prihvatila poziv na kavu. Ona je tako jako željela pokazati mi njihov novi stan. A ja sam tako jako željela vidjeti stan pun duhova i uvjeriti se da nju stvarno u svemu tome ništa ne muči.

Stan je bio velik, sunčan, prostran. Ona se razletjela, cijelo vrijeme nadahnuto blebećući, kao djevojčica koja prijateljici pokazuje svoju novu "Barbie" kućicu za lutke. Slijedila sam je po stanu dok je ona, kao kakav autistični leptirić, lepršala ne zatvarajući usta i neprestano otvarajući nova i nova vrata nekakvih soba, kupatila, ostava, balkona. Potiskujući nagon za povraćanjem govorila sam sebi "Izdrži, ovo radiš za povijest. Ovo nije popodnevna ženska kava, ovo je svjedočenje."

Kad smo se napokon smjestile na kauč u dnevnom boravku, pogledala me s očekivanjem.

"Ovaj...da, predivan stan imate".

Valjda se to tako kaže. Nasmijala se sretno, pokazujući mi rukom na zavjese.

"Samo ne znam što bih sa ovim zavjesama. Znaš, ja sam makla sve njihove tapete, nisu mi se sviđali. Ali ove zavjese su baš lijepe. Što ti misliš?"

Progutala sam pljuvačku. Zanimljivo kako nešto tako tekuće kao što je pljuvačka ponekad tako teško sklizne niz grlo.

Zavjese su bile žute. Promatrala sam njeno lice i ono mi se također učinilo žuto. Zidovi, stolić na kojem se hladila servirana kafa i mali milje i šahovnica na zidu i čaša vode, sve je bilo žuto.

Ustala sam brzo, panično.

"Pa gdje ćeš, nisi ni kafu popila?!" trčkarala je za mnom dok sam slijepa od žutila i žuta od ludila bauljala prema vratima.

Mahnito sam tražila izlaz dok su mi kroz glavu prolazile najluđe slike. U jednoj od tih scena iz moje glave vidjela sam je kako u dilemi stoji pred
otvorenim ormarom nekih drugih ljudi i govori mužu, umornom i neobrijanom, taman pristiglom sa bojišta:

"Ne znam što bih sa ovim gaćicama. Znaš, ja sam makla svo njeno donje rublje, nije mi se sviđalo. Ali ove gaćice su mi baš lijepe. Što ti misliš?"

U tom sam kvartu nakon tog dana živjela još tri mjeseca. Više nijednom nisam otišla u onaj park i više nikada nisam srela tu ženu.

Tako da ne znam je li na kraju promijenila one zavjese.




28.09.2011. u 10:04 • 3 KomentaraPrint#

nedjelja, 25.09.2011.

U očima promatrača

Znam, svit je doša baš
za povratit


Amerika je Big Brother
Split je posta
šporka žuta kesa.

Ja to ne gledam tako
jebi ga.

Meni je Amerika
Woodstock
Andy Kauffman
Man on the moon

A Split mi je
Smoje,Toma
prvo jubjenje
i jedan portun.

Jebi ga.


25.09.2011. u 13:32 • 2 KomentaraPrint#

četvrtak, 22.09.2011.

Devojka sa čardaš klompama

Kad je čoviku teško triba imat neku glazbu koja će ga spašavat. Neku koja će ga razvedrit bez obzira šta je recimo osta bez posla, bez vire, bez nade, bez brate svega.

E, tako ja, odnedavno nezaposlena, kad mi dođe baš previše teško, zavrtin Balaševića. I uvik istu pismu - "Devojka sa čardaš nogama".

Neman ja pojma zašto. Ta pisma očito dira nešto u meni ali ne znan šta tačno. Ko zna kako se to zove i otkad u meni živi, ili životari, ili se krijumčari.

U svakom slučaju, rečenica po rečenica, stih po stih, mene ta pisma dovede u potpuno šizoidno stanje sriće i tuge. Jedna rečenica me razveseli, druga rasplače, i tako naizmjenično dok me toliko ne iscrpi da mi više ne ostane snage za ništa osim za nekakve bezimene, neprimjerene čežnje.

Kad Balaš kaže "Hej, doleti mala senice..." ja se automatcki dignen, raširenih krila, spremna poletit. Onda se sitin da ne znan di bi tačno tribala poletit pa se vratin i sidnen posramljeno za stol i nastavin sickat kapulu za ručak.

"Baš od takvih su je čuvale tetke sa 'ladnim trajnama..." kaže dalje.
Tu se ja onako sama sa sobon nasmijen i usput brišen suze šta mi cure od kapule i lagano drman glavon u ritmu one violine.

A onda dođe rečenica zbog koje je ta Devojka sa čardaš nogama jedina žena u mom životu na koju sam ikad bila stvarno, ali stvarno ljubomorna.

"...čije si pile, pirgavo...što nisi meni suđena...".

Ajme. Ajme majko. Zamisli kakva je morala bit ta ženska da je neko nazove tako, da joj tepa "pile pirgavo"?

Kad to čujen mene uvik nešto zapeče u duši od zavisti i tako otkrijen da san stoposto i ja cili život tila bit nečije pile pirgavo. Nisan čak ni sigurna kako u stvari uopće izgleda pirgavo pile, ali znan da zvuči ka nešto najlipše na svitu. Ka nešto šta se voli, takvo pirgasto pipipavo.

Proradi mi mašta i ja zamislin neku sitnu , malu curu, od onih šta ih nazivaju "đepnin Venerama" i poželin, baš onako jubomorno ženski i ja bit takva. Pa se rastužin šta mi niko nikad nije reka da san mu pile pirgavo, a nije ni čudo, kad uopće ne izgledan tako. Od tih peradarskih konplimenata meni su jedino nekad neki znali reć da san tuka, zato šta se ne glasan baš ka pile i zato šta san ponekad stvarno tuka.

O fizičkoj mi pojavi da i ne govorin, nema tog pjesnika koji bi kad me vidi vako cilu ka od brda odvaljenu pomislija na išta malo i slatko, a kamoli da bi pomislija na pirgavo pile. Ako bi mu i pala na pamet takva nekakva pernata asocijacija, vjerojatno bi pomislija na očerupanog, zamantanog noja koji na onin svojin komičnin nožurdama bezglavo baulja tražeći neki pijesak u koji će ukopat svoju nepirgavu glavušu.

Eh. Ali, ko meni smeta da se u mojoj kužini, sakrivena od očiju svita, raznježin, plešen, letin i osjećan ka pile pirgavo?

Tako kad krene

"Hej, pusti kose pune polena,
hajde, baš u inat babarogama...
opa, digni suknju iznad kolena,
znam da kriješ čardaš u tim lepim nogama.."

ja skočin, ruke dignen visoko iznad glave, nema veze šta mi kosa nije puna polena nego sjedina, i nema veze šta usrid plesa osvijestin činjenicu da moje noge baš i ne izgledaju onako čardaško erotcki a pogotovo kad počnen vrtit razdragano i nesuvislo stopalima jer naravno, osim šta nisan sigurna kako zapravo izgleda pile pirgavo, još manje znan kako se pleše čardaš.
Na nogama mi stare klompe šta ih već godinama nosin po kući...opa, digni suknju iznad kolena...a kako ..jedino da zavrnen gaće do iznad kolina...da me Balaš ugleda zavapija bi "Vidi šta mi je uradila od pesme, mama..."

Ovi pjesnici bi tribali smišljat neke pisme i za nas nepirgave ženske jer bez obzira šta ne izgledamo ka neke kojima se pišu stihovi, mi isto ka i ta Balaševa pirgava znamo gledat ka srne. Kad imamo koga gledat. Možda te njihove pisme i jesu pisane samo za žene piliće ali zašto onda nama ženama nojevima dođe teško i lipo i nježno i svašta kad čujemo te pisme?

Mi smo bolje svirali, neg' što smo bili plaćeni, kaže pjesma.

Pa šta. I mi smo se ljepše osjećale, neg' što smo izgledale...al' dobro sad.




22.09.2011. u 14:21 • 3 KomentaraPrint#

srijeda, 21.09.2011.

melodie d'amour



gdje sam sve ostala

jedan dio mene

uzeo je Pariz

a nešto je oteo

i vlak



možda sam ostala na plaži

tamo dolje u školjkama


ne ne, šalim se

ovdje sam ja

ali je nešto bitno

u meni umrlo

od tuge

od kiše

od neba


od Boga kojeg nikada nema

kad ga ona jedna Ja

jako, jako treba.


ja u stvari

nisam nikada htjela

izaći iz vlaka

jer naprosto

nisam htjela

nikad i nigdje stići


meni je bilo važno

stalno se pakirati

neprestano ići, ići, ići.


ja nisam znala

ičemu pripadati

ja sam mislila

živjeti

znači putovati


zaustaviti mene u letu

uokviriti me i staviti na zid

to je brutalno

ja bih bila tu povremeno

ja ne znam nastanjivati ništa

i nikog

za stalno.






21.09.2011. u 10:50 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 19.09.2011.

karte

kažu, igraj s kartama koje si dobio

a što s onima koji igru započnu bez iti jedne karte?

oni valjda provedu život pokušavajući doći do onoga s čime su drugi startali...

ne zvuči nimalo pošteno

ali što je uopće pošteno

osim dupina

i djece

kad ih gledaš i poželiš makar sekundu te bezbrižnosti

takvog postojanja



i umoriš se

a od umora se posramiš

nije dopušteno umoriti se

trči za tim kartama, trči

nema veze što ti stopala već odavno krvare....


i onda...

kada i sam dobiješ to jedno biće, ili više njih

odlučiš

dati mu sve karte koje ti nisi imao

sve karte i još i poneku viška

da bi, poražen shvatio

pravila igre ne određuješ ti

nego tvoj početak

kako može znati dijeliti karte

onaj tko ih nikada nije u ruci držao?






19.09.2011. u 11:04 • 2 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 12.09.2011.

Pristajanje

Lako je postati crna ovca. Dovoljno je da od malih nogu ne pristaješ.

Kasnije te svrstaju u one koji "imaju problema sa autoritetima". To bi kao trebalo imati negativne konotacije. Ja međutim, kad za nekog čujem takvu kvalifikaciju, odmah znam da se radi o nekome zdravom. O nekome kome kičma ne trpi savijanja. Rađe će puknuti, nego se saviti. Svaki djelić tako raspuknute osobe, vrijedi stostruko u odnosu na one savijene.

Ljudi koji imaju problema sa autoritetima ne pristaju.

Oni neće, na zapovijed vrhovnog ili manje vrhovnog zapovjednika, spaliti žive ljude. Neće pobiti starce i djecu. Neće zlostavljati ratne zarobljenike.

Ljudi koji imaju problema sa autoritetima, neće kao glupe ovce godinama birati lopovsku rulju koja se busa u prsa opravdavajući sve svoje laži i krađe floskulom da su oni, eto, "stvorili Hrvatsku".

Ljudi koji imaju problema sa autoritetima neće opravdavati obiteljsko nasilje niti uvjeravati djecu da je normalno da budu ponekad udarena ili pretučena jer "ipak ti je on otac".

Ljudima koje volim, "Bog otac" ne stvara nikakav osjećaj poštovanja. Samo prezir.

Znam ženu koja je ostala bez posla nakon što se jednog dana pobunila protiv zlostavljanja svog nadređenog.

Zapanjujuće su bile reakcije njenih poznanika, rodbine i prijatelja.

Naime, ona je mjesecima ponavljala da ne može to više izdržati. Da je tip psihopata. Da je ponižava, vrijeđa, omalovažava, viče, zasipa apsurdnim zadacima.
Ukratko, tijekom nekoliko godina odlazila je na posao s grčem u stomaku. S vremenom više nije mogla ni spavati. Povukla se u sebe, jer nije imala više energije za komuniciranje s ljudima. A nije ju imala zato što je svu energiju koju je imala, trošila na preživljavanje svakog sljedećeg radnog dana. U petak, na početku vikenda, ona je već bila tjeskobna zbog ponedjeljka. Svaki božji vikend provela je pokušavajući se psihički pripremiti na još jedan tjedan torture.

Ponekad je, po izlasku iz ureda, povraćala po cesti. Doslovno. Bolesnik bi ju toliko izmučio, da je počela povraćati na psihosomatskoj bazi.

Ipak, njeno povraćanje je bilo izazvano više nečim drugim. Naime, kada bi nekome rekla da "ne može više", čula je komentare tipa "Hej, daj se sredi. Znaš dobro kakva je situacija u zemlji. Budi sretna što uopće imaš posao."

Drugi su joj pak govorili kako nije problem u tome što je njen šef osvjedočeni psihopata, nego u tome što se ona "ne zna postaviti".

Razmišljala je. Zašto bi se ona uopće MORALA postavljati prema zlostavljaču? Uostalom, to "postavljanje" je, koliko je razumjela, podrazumijevalo da ona uspije promijeniti svoje vanjske reakcije na zlostavljanje. Kao, ne pokazati mu da te je povrijedio, da te je ponizio, da te je ranio. OK, a što s mojom dušom, pitala se. Kako ću se iznutra postaviti? Mislim, kako postići da cijeli tvoj psihofizički sustav ne vrišti ispod kože?

"Zar nije pomalo neprirodno da ja moram na posao odlaziti oboružana raznim "postavljanjima" i osam sati radnog vremena odmjeravati snage sa poludjelom zvijeri? Mislim, zar ja jednostavno ne bi trebala na posao ići s namjerom da pošteno odradim svojih osam sati i zaradim svoju plaću? I kako, pobogu, da najednom postanem vrhunski psihoterapeut, e da bi nekako preživjela na poslu uz psihičkog bolesnika??"

Sve u njoj se bunilo. Ali svi oko nje su smatrali da je problem u njoj, a ne u onome tko ju zlostavlja. Počela je osjećati da ludi...

Ono što je možda boljelo više od svega, bio je taj raskorak između njene sposobnosti da podnosi zlostavljanje i tvrdnji ljudi oko nje da bi jednostavno morala znati podnijeti sve to.

Ono što ju je razaralo, bio je sram. Sramila se što ne sluša sebe. Naime, da je postupila prema svojim unutrašnjim glasovima, već nakon prve godine rada u takvim uvjetima, bila bi napustila i tu firmu i taj posao. Bila bi povukla radikalni potez, u "ovakvim" vremenima. Otišla bi potražiti sebi bolji posao, i, pogotovo, bolje šefove. Neku normalnu radnu sredinu, Nešto...gdje bi dolazila bez straha i tjeskobe.

Umjesto da ode, ostajala je, jer su svi oko nje tvrdili da ostati mora. Jer su teška vremena. Jer vlada velika nezaposlenost. Jer, "koliko ih ima koji uopće ne rade".

"Koliko ih ima koji rade, a ne primaju plaću"

"Koliko ih ima koji trpe i GORE stvari..."

Shvatila je da oko nje vlada potpuno ludilo. Ljudi oko nje, pristajali su. Godinama. Na SVE.

Ona nije nikada pristajala. Još od rođenja. Ovaj put dopustila je da je uvjere da treba trpjeti.

Samo jedan dobar prijatelj je razumio. Rekao joj je "Ti znaš. Onog dana kada si se napokon suprotstavila, znala si da, kao prvo, nemaš nikakvih šansi protiv njega, jer je zaštićen kao lički medvjed. Dakle, taj dan, ti si znala da ćeš otići i da se nećeš vratiti. Prema tome, to stavi iza sebe, i koncentriraj se na borbu koja je pred tobom. Postupila si ispravno i ne slušaj nikoga."

Poslije je plakala od olakšanja.

Sljedeće jutro, rekla je sebi:"Ovako živjeti, to je gore nego da si mrtav. Pa ako već trebam umrijeti, rađe ću umrijeti od gladi. To će bar biti moja vlastita odluka."

I otišla je.

Osjećaj oslobođenja bio je neizreciv. Napokon je opet disala. Kičma joj se pomalo ispravljala. Vratila joj se boja u lice. Počela je opet spavati. Osjećaj tjeskobe nestao je kao rukom odnešen. Zamijenio ga je, doduše, realni strah vezan uz egzistenciju, ali taj strah je podnosila neusporedivo lakše nego ono gaženje.

Naime, normalno je da je život težak i da je preživjeti teško.

Ono što čini razliku, međutim, je da li ćeš tu borbu voditi kao ljudsko biće, ili kao zgaženi crv.

Nije lako preuzeti kormilo vlastitog života, pogotovo na ovako olujnim morima.

Ali... bolje je potonuti kao kapetan na komandnom mostu zajedno sa svojim brodom, nego potonuti kao bičevani sužanj koji vesla u potpaljublju tuđeg broda....



12.09.2011. u 10:28 • 0 KomentaraPrint#

petak, 09.09.2011.

Njoj su njeni u nje

Ona je bila teška žena koje su se na momente i vlastita djeca užasavala. Ponekad je ipak imala i dobrih bljeskova. Kratko su trajali, taman koliko je trebalo da čovjek pomisli "Eh, šteta što stalno nije ovakva, draga...".

Već u sljedećem trenutku, pretvarala se opet u zlu vješticu. Tada smo se odmicali od nje. Sa sigurne udaljenosti smo se pravili da uživamo u obiteljskom okupljanju, a pogotovo u brdu raznovrsne hrane koju bi ona za takva okupljanja pripremila.

Cijeloga života ta je žena svojom agresivnom energijom mrvila svakoga tko bi joj se našao na putu, ili one koji nisu uspijevali uhvatiti korak s njom takvom, galopirajućom.

Navikla da je doživljavam isključivo kao napast s kojom treba biti formalno ljubazan ali i preventivno distanciran, nisam nikada ni pokušala proniknuti iza te fasade. Na kraju krajeva, nisam joj bila ništa u rodu, bila sam samo čest gost na njihovim proslavama jer me kao nekoga tko je sam ljudi često usvoje preko praznika. Pozive prihvaćam, volim se ogrijati na toplini tuđih božićnih drvaca. Mada, ni ostanak kod kuće, u mojoj samoći, više mi ne predstavlja tragediju.

Uhvati me, doduše, lagana sjeta negdje oko ponoći, ono kada se svi ljube i čestitaju, ali to brzo prođe. Nekada su me lomile oluje usamljenosti, sada su to samo škakljajući lahori čežnje za nečim čega se više i ne sjećam.

U svakom slučaju, taj božićni ručak sam opet bila s njima, i s njom. Već tradicionalno vladao je onaj ugodni blagdanski šušur, sa previše hrane u nama i pred nama, djecom koja rumena trče i vrište po dnevnom boravku, i omamljujućim zamorom u venama i mozgu.

Nahranjeni, napijeni, pomalo tupi, žamorili smo međusobno, komentirali hranu, situaciju u zemlji i svijetu i snježni zrak bez snijega kao i svake godine u to doba.

Pomalo me hvatala dosada i potreba da se povučem u svoj mir.

A onda sam je ugledala. Imala je telefonski poziv. Klimala je glavom strpljivo slušajući izvješće o božićnom meniju s druge strane. O bože, pomislila sam. Sad kad ona krene. Morat ću odslušati njenu hvalu o tome što je sve i na koji način skuhala, ispekla, ispržila, izdinstala, jer naravno, takav je ona tip, hvalisavi. "Ja, pa Ja" tip.

Otvorila je usta, a ja sam zatvorila oči.

"A meni su moji u mene!"

Otvorila sam oči, sigurna da to nije ona izgovorila.

"Jesu, jesu, svi su mi ovdje, svi!!"


Buljila sam u tu ženu koje smo se svi skoro pa bojali. Možda sam je tada prvi put otkad sam je poznavala, a to je više od dvadeset godina, zaista dobro pogledala. Zavaljena u stolici, s telefonom čvrsto priljubljenim uz uho, sjedila je skoro pa starica. Žilava, energična, galopirajuća, ali ipak - starica. Oštroga jezika, brzog uma, pragmatične, ohole i ambiciozne naravi. Cijeloga života stvarala je i namicala i opet stvarala i namicala i grabila, a u šezdeset i nekoj, sve s čim se pohvalila prijateljici na telefon, bilo je

"Meni su moji u mene".


Preplavila me neočekivana nježnost prema njoj. Baš u toj nespretnoj, smiješnoj rečeničnoj konstrukciji svjetlucalo je, poput balona na božićnom drvcu, sve što nam uistinu treba i bez čega sve što smo, na ovaj ili onaj način ikada stekli i postigli, ne vrijedi ni pišljiva boba.

Pri kraju života, pomislih, eto što je jedino važno. Da su nam naši u nas.

"Meni su moji u mene".

Nikada nisam čula sretniju rečenicu. Prišla sam joj i zagrlila je. Znam da sam joj i ja na tim ručkovima i večerama bila njena, iako to u stvari nisam bila.

Pogledala me, pomalo zbunjena. U očima tog starog vražićka iskrila je ljubav.

Već sljedeći trenutak kao neka mrgudna maćeha nasred dnevnog boravka vikala je na neko dijete što joj prlja namještaj.

Ja sam se, ovaj put, samo smješkala.

"Provaljena si, stara", govorila sam joj u sebi. Briga tebe za namještaj. Tebi je važno da su ti tvoji, eto, u tebe. Ti si, vještice, sretna što imaš nekoga da ti prlja namještaj...

09.09.2011. u 19:09 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 06.09.2011.

Brat

Kratka rič od četri slova a u njoj sve šta čoviku triba za po putu. Put je kvrgav, više stranputica nego put, a ja sa previše prtljage. Kad se umorin, dođe brat, ništa ne govori, samo uzme neke od mojih stvari i pomogne nosit. Ponekad ne nosi, nego šutne nogom neki od kufera i kaže "Ovo ti ne triba"

Kad san bila mala, branila san te od svega. Bila san godinu dana starija, tri puta teža od tebe, rumena i bezobrazno zdrava. Izgledala san kako već dite triba izgledat da bi dobilo ocjenu odličan. U nikome nisan budila zaštitničke porive.

Ti si izgleda skroz drugačije, bija si moja sušta suprotnost. Mršav i uvik bolestan od nečega. Zato su nekad neka dica mislila da se mogu prema tebi ponašat kako oće. E pa, neće moći, mislila san ja. Jedanput te je ona neka mala bila udrila. To samo po sebi nije tako strašno. Strašno je bilo to šta san je ja zbog toga gurnila niz balkon. Sva srića pala je na meko. Da nije, ja bi u dobi od pet godina valjda bila završila u maloljetnički zatvor.

Bila san uvik uz tebe. Tvoja sjena. Zdrava, bucmasta sjena. Ti si izgleda ka neko ko nije baš najspremniji na život. Ka da te svaka bura može odpuvat. Pa san ja glumila lukobran, vjetrobran, svaštabran. Ko je mislija tebi naudit, moga je to samo priko mene mrtve. A ko će usmrtit tako zdravo i stameno stvorenje.

Kad smo malo naresli, pitanje tvoje sigurnosti postalo je malo kompliciranije. Počela san shvaćat da te od nekih stvari ne mogu zaštitit. Život je luđi i jači čak i od takve odlučne, tvrdoglavo hrabre, rumene sestre. Ja san i dalje bila bucmasta i zdrava, a ti si i dalje bija najmršaviji i najnezdraviji brat na svitu. Okej, izrasta si u visinu, ali ne i u kvalitetu. Tvoj podhranjeni izgled ti je osta tu za zauvik. Pa su i dalje svi mislili da s tobon moraju pazit, a da ću se ja sama za sebe pobrinit. Jedino si ti svatija da je moja psihička otpornost obrnuto proporcionalna mojoj fizičkoj korpulenciji. Uloge su se nježno, neosjetno obrnile. Počeja si ti čuvat mene. Takav, nikakav.

Nisi se moga šakama borit protiv mojih utvara, pa si se borija onim čega imaš u izobilju. Smijon. Za svaku moju suzu, ti si ima doskočicu. Pa su moje suze postajale vesele kapljice.

Pošto smo nekin slučajem odrasli na ovom tlu uz more di se pokazivanje emocija smatra smrtnin grijom, s vrimenon smo našli svoje šifre za izrazit ih a ne osramotit se. Tako si ti mene zva "Debela" a ja tebe "Kretenu".

"Debela" u prijevodu znači "Čudna si i previše osjetjiva i kurca ne razumin od tih tvojih literarnih ispada ali te volin".

"Kretenu" je pak značilo "Pogledaj se našta ličiš s tih svojih dvajstipet kila, jel' to muško? Nego, jesan li ti ikad rekla da te obožavan?"

Ka pravi muški iz ovog kraja, slab si na ričima. Rečenice su ti kratke i suve. Kad se uopće udostojiš složit cilu rečenicu, ja ne mogu sebi doć od čuda. Ali tebi rečenice nisu ni potrebne. Puno riči, to triba onima koji ne znaju govorit.

Ti si ka alkar šampion, gađaš samo jedan put, i uvik u sridu. Ne tribaju ti tri pokušaja. Jedna rič, i publika je na nogama. Tojest, publika je na podu. Od smija.

Taj smij kojeg mi poklanjaš, to je jedna od onih stvari koje vučen u svojin kuferima. Na kuferu u kojem nosin tebe i smij, piše "Dragocjeno, ne ispuštati iz ruke ni pod kojim uvjetima".

Zahvaljujući tebi ja san jedno od onih stvorenja na svitu koji znaju šta znači izraz "Bezuvjetna ljubav".

Kad san loše, ti dođeš i doneseš smij. Kad san dobro, radiš to isto.

Kad te dugo ne zoven, nikad ne prigovaraš. Nazoveš me i kažeš nešto blesavo.

Tipa " Skužajte, falija san broj."

Ako mi u glasu tad čuješ crnilo, zastaneš malo, pa kažeš "Debela, život je kad si živ."

I to je otprilike maksimum riči koje potrošiš na tješenje.

Na neki način, nikad se nisi borija protiv mojih tuga. Samo si mi stavja do znanja da ih vidiš. Da ih ćutiš. I pušta me da sama odlučin koliko mi se isplati cendrat.

Ti si ka čovik koji na obali gleda utopljenika koji se sam odlučija utopit, pa držiš ono kolo za spašavanje i ne bacaš ga dok ti utopljenik sam ne reče da ga baciš.

Ok, par puta ti nisan tila reć da ga baciš. Nisan tila da me spasiš. Pa ci bacija kolo. Iza sebe. I skočija...

Kad si me izvuka na obalu, reka si nešto blesavo.

Tipa "Da san zna da ćeš se danas ubivat, bija bi ponija kupaće."



06.09.2011. u 10:00 • 5 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 05.09.2011.

Koliko ono okretaja bješe (generaciji)

Mi smo od onih kojima se tijelo savije u grču

kada negdje nekako nenadano neplanirano

naletimo na fotografiju

na kojoj se neki stari gramofon turobno meškolji

u neugodi

a šušutava ploča se na njemu vrti

i vrti

i vrti

kao da je u tom okretu

za nas vrijeme stalo

stalo i u nama ocvalo

kao što već stvari najvažnije

samo u glazbi o(p)staju

Naše eustahijeve trube

nastanjuju čudne bube

kolonije male iz osamdesetih

iz veselih

iz nestalih

raseljenih

humano preseljenih

Mi smo od onih

što češće gutaju riječi nego zrak

jer je pametnije

prešutjeti onaj neki mrak

iz kojeg nas osvijetliše brutalno

fatalno

skaradno

Više nema

nijedne naše ptice na žici

ostali su

samo

krici.




05.09.2011. u 12:52 • 2 KomentaraPrint#

nedjelja, 04.09.2011.

štene

u danima kao što je ovaj
poželim biti napušteni pas
pa da me netko usvoji
želim biti šugavo
drhturavo štene
koje će netko
pod kaput skriti
pa ću se samo
bezbrižno valjati
i biti.

04.09.2011. u 17:35 • 0 KomentaraPrint#

Ne želin bit pisac

Ja san lipo dolazila na oni moj blog Marčelina i pisala. Ako se mene pita, pisala san uglavnon pizdarije. Nisan imala nikakvih književnih ambicija. Zato san pisala čisto i iz duše. Sve šta mi je padalo na pamet, bez autocenzure san objavljivala i dilila sa svekolikin pučanstvon. Onda je to pučanstvo komentiralo, najčešće tako da su njihovi komentari bili još smišniji i još luđi od mog teksta. Pa smo se lipo zabavljali. Preživila san ja, zahvaljujući toj zajebanciji i tom pučanstvu, puno teških momenata u životu. Kad mi se plakalo, plakala san na blogu, a pučanstvo nikad nije iznevjerilo - uvik su plakali smenon i hrabrili me. I nasmijavali onda kad ja nisan imala voje ni snage zasmijavat njih.

A onda je bija oni natječaj za najboju erotcku priču. Kad san vidila da autor pobjedničke priče za nagradu dobiva tri dana u Istri, nisan se niti sekunde mislila. Sila ja i napisala erotcku u otprilike trinajst ipo minuta i poslala. Ni tad nisan imala književne ambicije. Jedina ambicija koju san imala, bila je ta da se napokon dočepan Istre. Jerbo san čula da je tamo ka u Raju. I jerbo san na televiziji gledala dokumentarce o njoj, pa se zajubila.

Kad san pobijedila na rečenom natječaju, bila san prisritna. Meni je i dalje sve to bila samo zajebancija. Neš ti priče i neš ti mene književnice. Malo se sprdala sa erotikon i sa nekin klišejima i eto ti. Pa ja takvih priča mogu izbacit jedno petnajst dnevno. Jedina dobra stvar iz toga bi bila ta šta bi možda još petnajst puta išla u Istru. Ovako, ko zna kad ću opet. Sve mi se pari da će mi Istra bit nesritna jubav. Ona tri dana u Vrsaru su bila samo ka poljubac. Taman toliko je trajalo da mi probudi apetit.

U svakon slučaju, poslin toga je sve otišlo kvragu. Bila san i na televiziji. Najavili oni hatevejovci "Kratki razgovor sa splitskon književnicon". Ja cilo vrime mislila da oni to mislu na nekog drugog. Kakva crna književnica, jebavas pas. Ja san samo pisala moj blog i nisan nikome zlo činila.

Poslin televizije intervju za vamo, intevju za tamo. I ona pitanja od kojih mi je neugodno i na koja u stvari neman pametnog odgovora, a opet, ako me zovu da san književnica, morala bi se uozbijit i držat se ka da to i jesan. Pa san pokušavala držat se ka književnica. A nisan baš bila sigurna kako se književnice tribaju držat. Ali stoposto se ne kliberu ka šta se ja inače kliberin s kin god da razgovaran.

I sad šta se dalje iz toga razvilo? E pa to, da san ja najedanput izgubila oni osjećaj da mogu doć na moj blog i pizdit neopterećeno. Počela san obraćat pažnju na nešto šta se zove "stil" i "forma" i "ritam rečenice". Toliko san pazila na to da san na kraju ostala bez stila, bez forme, bez ritma i bez rečenice. Umisto da pišen, počela san mislit o pisanju.

Umisto da se zajebajen sa Kerumom, Jacom i ostalin prikazama, počela san mozgat kako se te moje škrabotine zovu i u koju "vrstu" pripadaju.
Ka, jel' to politička satira, jel' to nekakvo, kakoseonoreče..."žemsko pismo" ili koji kua.

Najgore od svega je bilo kad san na mejl počela dobivat dobroćudne kritike i savjete.

Piši vako, piši nako.
Uozbiji se.
Izbaci lokalizme, s njima ćeš se teže probit.
Ubaci književne elemente.
Skrati.
Proširi.
Oduzmi.
Dodaj.

I sad ti piši. Poslin svega toga, događalo mi se da otvorin blog s namjeron da nešto napišen ali od straja skroz zablokiran. Jebiga, govorila san sama sebi, sad oni svi mislu da si književnica, nemoš sebi više dopuštat svašta. Pa bi ostala tako isprid ovoga ekrana sićajuć se lipih vrimena kad nisan bila književnica i kad san mogla pisat.

Ne želin bit pisac. Ja san blogerica, žena, majka, kraljica. Sad ne mogu više pisat kako oću. Nego moran prije svake rečenice kontenplirat po ure o svin tin činbenicima sa kojiman bi tribala držat nivo.

Dok san bila samo blogerica, žena, majka i kraljica, nisan mislila, samo san pisala. Najčešće san pisala kuvajući naprimjer ručak.
Nasickan kapulu, pa napišen dvi rečenice. Pa dodan meso u teču, pa ubacin u blog još pet rečenica. Možda je to bija neki skroz novi pravac u književnosti. Takozvani kulinarsko-prehranbeni knjižovni pravac.

Sad mi se više od straja nit kuva nit piše. A i kad pišen, podilila san se na dvi strane. Na Marčelini se pravin da san književnica, a na ovome blogu, jer je manje poznat, pišen kako me je voja. Šta više vrimena prolazi, sve više pišen ovdi, a sve manje tamo.

Ček, iden nasickat kapulu.



04.09.2011. u 13:48 • 4 KomentaraPrint#

E.

Dalmacija nije geografski pojam

niti more niti galeb

a još manje brod.

Dalmacija je moja

bezbrižnost i moja nježnost

a iznad nje jedan savršeno modri

svod.



04.09.2011. u 13:47 • 0 KomentaraPrint#

subota, 03.09.2011.

I činim pravu stvar

Odnekud su doprle note Gibbonijeve "Činim pravu stvar" a ti si rekao: "Kad čujem ovu pjesmu, uvijek se sjetim tvog i tatinog razvoda."
Zastala sam iznenađeno.
"Zašto?" upitala sam.
"Zato što si uvijek stavljala tu pjesmu nakon svađe s tatom."

Stislo mi se grlo. Čudno, ja sam recimo potpuno zaboravila taj detalj. Zaboravila sam i pjesmu i činjenicu da sam je opsesivno preslušavala poslije svađa s tvojim tatom. Ne shvaćam kako sam je uspjela potpuno izbrisati iz memorije. Ne znam.
Nije ni važno. Znam da nam nikada nisi oprostio.

Sutra ti je devetnaesti rođendan. Pišem ti priču, kao i svake godine za tvoj rođendan. Nazivam to rođendanskim pričama jer sam kukavica i ne želim ti priznati da u meni postoji ogromna, nepodnošljiva količina osjećaja krivnje. Pa umjesto da nekim običnim danom sjednem s tobom za stol i kažem ti kako bih dala sve na ovom svijetu da mogu ponovo... da mogu ispočetka... Ja pišem ove rođendanske crtice i dijelim ih s cijelim svijetom jer se u sebi podlo nadam da će bar jedan komentator reći "Ne optužuj se, napravila si najbolje što si mogla, kada si mogla." Tako se mi odrasli međusobno tješimo, znaš.

No, od mog osjećaja krivnje ti ništa nemaš, zar ne? Ono jedino i najbolje što sam ti trebala dati, a to je moj sretan osmijeh, viđao si u stvari poprilično rijetko. Oprosti mi zbog toga. Ja sam ti krhko, ludo stvorenje. Ne znam ni kako sam uopće uspjela udati se i imati tebe, kad sam oduvijek sva ovako smušena i zamantana, kako bi mi u Splitu rekli.

Sva ta podstanarstva, sve te firme koje su propadale, svi ti mobbinzi koje je trebalo izdržati... I izdržavala sam, vjeruj mi, do krajnjih granica. Mojih. Sad sam opet bez prokletog posla, pa ti opet ne dajem taj smiješak koji ti je potreban. Osjećam u tebi bunt, bunt koji doživljavam kao krajnji dokaz mog neuspjelog majčinstva. Kao neki dan kad si mi rekao kako si cijelim putem sa treninga do kuće razmišljao o meni. I kako si u sebi govorio da jednostavno nije u redu, nije pošteno da netko tako živi. "Pogotovo ne netko kao ti, mama. Ti si trebala biti bezbrižna. Trebali su te pustiti da pišeš, to je sve."

Otišla sam u kupatilo i plakala. Ne zato što sam se i ja najednom sažalila nad vlastitom mi sudbinom, nego zato što me razorila u stvari predivna misao - kako djeca vole, kako nas vole jako i tiho.
Razorila me i pomisao da bi ti najrađe na svoja leđa preuzeo sve zamke moje sudbine. Kako si velik, Dječaku moj mali. Velik si čovjek, a tome sigurno nisam ja zaslužna, nego sam valjda, kako bi tvoja baka rekla, "sretnija neg' pametnija".

Imaš najljepše plave oči na svijetu. Ne znam jesam li ti ikada rekla koliko dobrote imaš u očima. To me ponekad osupne. Ponekad me i zasrami.

Kažem "Sretan ti rođendan" a u stvari želim reći "Oprosti". Znaš ti dobro zašto. Ne želim se jeftino izvlačiti i pravdati, ali vjeruj mi da je ponekad tako teško biti jak i hrabar. Zamisli Dječače kako je smiješno u stvari da se o tebi brinula žena koja se boji mraka. Zamisli kako infantilnu junačku majku imaš. Evo, sad će to saznati i cijeli svijet. To će biti velika mrlja u mojoj književnoj karijeri. Možda bih trebala prestati pisati prije nego što se potpuno zanesem i priznam još i to da sam se bojala i grmljavine.
U svojoj sobi sam se od straha pokrivala dekom preko glave, a onda ustajala popraviti dekicu kojom si ti bio pokriven u svojoj sobi. Kao da dijete čuva dijete. A ipak, borila sam se. Za tebe i za mene. Za nas dvoje. Griješila usput, naravno. Cijelo vrijeme se nadajući da "Činim pravu stvar".

Sjećam se mog šoka kada si počeo trenirati kick-boxing. Nisam se nikako mogla pomiriti s tvojim izborom sporta. Pogotovo jer ja tu makljažu u ringu nikada nisam ni doživljavala kao sport. Bio si jako uspješan, naravno, kao i u svemu čega se ozbiljno dohvatiš. Poslije prvih nekoliko osvojenih medalja, imali smo onaj legendarni razgovor kad sam od tebe, možda prvi i jedini put u životu, zatražila da mi nešto obećaš.

- OK, odabrao si taj kick-boxing, ja ga baš ne volim, ali ako je to ono što ti želiš, imaš moju podršku.
- Dobro, mama.
- Ali, obećaj mi nešto?
- Što?
- Ako postaneš slavni kick boksač, obećaj da ćeš svoju slavu koristiti da bi se borio protiv nasilja nad djecom u svijetu.

Na trenutak si se zamislio, a onda ozbiljno odgovorio:

- Hoću, mama. Obećajem ti.

Obećao si, jer si do tad već znao da među svim pričama koje pričamo djeci, rijetko kad pričamo naše vlastite priče našoj djeci osim ako su savršene. A ako nisu, šutimo ih. Ti si čuo šutnju, pa si nekako znao. Obećao si jer si shvatio ono čemu sam te učila - postoje neki zatvoreni krugovi koje treba razbiti. U nama i oko nas.

Bila mi je, doduše, pomalo smiješna pomisao o kampanji "kick-boxingom protiv udaranja", ali što sad, svaki put u Raj posut je trnjem.

U međuvremenu si odustao od mrskog mi sporta, ali znam da je poruka rasla zajedno s tobom. Znam da sam ti uspjela usaditi ideju da je najpogrešnija stvar na svijetu dignuti ruku na dijete. Jer ni sam nisi nikada to doživio od mene. Ako je to jedna dobra stvar koju sam u tebe usadila, onda skoro pa da sve one druge, negativne stvari sama sebi bar dijelom opraštam.
Znam da će tvoja djeca imato puno boljeg roditelja nego što si ga ti imao.

Sretan ti rođendan, Dječače. Neka tvoj put bude lakši. Neka bude puno, puno lakši. Volim te toliko da to ne znam reći. Ja, koja uvijek znam sve riječi.



03.09.2011. u 22:10 • 7 KomentaraPrint#