pismoandjelu

ponedjeljak, 18.04.2011.

Razbila mu se njegova makina...

Od svih nevjerojatnih likova Našega maloga mista, moje srce je najviše taka Servantes. Ona njegova zanesena faca, ona njegova dičja dobroćudnost i plahost neshvaćenog "umitnika", urizali su se u moju dušu ka slova u papir na njegovoj staroj pisničkoj makini.

Tragična sudbina toga lika kojemu je bilo suđeno da ga niko ne razumi, na neki način meni je simbolizirala odnos ovoga grada prema svim ostalim svojim "pisnicima", ako ćemo pisnicima nazvat sve one koji su od rođenja svojom različitošću i mekoton srca izazivali ruganje i bockanje onih okolo sebe. U Splitu je to ka dio folklora, ta okrutnost prema "pisnicima". U gradu u kojem vještinu "kupljenja u prsi" naučiš još prije nego šta naučiš hodat, u gradu koji diktira tvrdi ritam, oni mekani, ako ne uvatu taj ritam, bivaju samliveni.

Sve one legende, mitovi, sve one priče o "splitskom dišpetu", o "redikulima", o neshvaćenim opernim pivačima, boemima, pijancima, nesritnin i siromašnin ljubavnicima, djeluju tako simpatično onima koji nisu nikada osjetili kako je to kad te ovi grad "uvati u đir". To puno bolje od mene znaju stariji stanovnici najlipšega grada na baloti, i oni koji su odavno otišli tamo di je danas otiša Ivica. Ja ne znan puno, ja san ona "alo brale" generacija, i samo u današnje vrime pribacujen mitove iz onih vrimena i uspoređujen. Danas više nema likova poput Pajde, ili Karuza, ali znan da ima još uvik puno Servantesa. Servantesi opstaju, svaka nova generacija izbaci po kojeg novog, a tako istog, tako starog. I sve je isto - Split i danas sve svoje Servantese gleda podozrivin okom, i svakoga toga novog Servantesa izlaže okrutnim testovima gomile.

I znan, zvuči tako bešćutno, tako neljudski, ali baš taj Split rađa najumitničkije pisničke senzibilitete, koji opstaju iz čistoga dišpeta, pa dokle ko izdrži - Servantes protiv grada, grad protiv Servantesa. U tome dišpetu, u toj borbi, u toj boli, u tome slamanju nastaju najlipše pisme i najlipše pisane riči ovoga dila svita.

Servantes je Split u malom - sva lipota i sva grubost koja tu lipotu štucigaje i muči, nekad i do izgnanstva, i do smrti, to je ovi grad.

To je Servantes zna. A zna je, more bit i Ivica Vidović. Sve kasnije uloge koje je savršeno odradija, svi karakteri, pozitivni ili negativni, genijalni ili manje genijalni, meni nisu uspili pomoć da Ivicu Vidovića razdilin od njegovoga Servantesa. Taj lik Ivica je utjelovija tako prirodno, tako bez napora, da san ja, iako ga nisam nikada upoznala, i u biti nisan znala puno o njemu van glume, virovala svin svojin srcen da je Ivica Vidović i u svome privatnom životu bija jedno takvo dobro, čisto, plemenito i tankoćutno stvorenje kakvo je bija i pisnik iz Maloga mista. Takve su mu bile oči. Dobre.

I zato je meni današnji dan tužan. Otiša mi je moj najdraži lik, a s njim i još jedan dil legende o onakvom Splitu kakvog je lipo volit, iako mi se čini da niko u stvari nije stoposto siguran da takvi Split stvarno postoji. Možda je to san, tlapnja, možda ono tako nasušno potrebno idealiziranje, možda obična splitska bahatost, ali ja tugujen za mojin najdražin likom iz Maloga mista, zajedno sa svim onin drugim likovima koji ga nisu razumili. Jer znan da je i on zna - nikoga nije tako lako, i tako prokleto volit, kao Split.

U nadi da je život bija barenko pinku boji prema tebi, nego Split prema svojin pisnicima....Mirno ti more.

nedjelja, 17.04.2011.

Jedan komentar

Prenosim ( u originalu) i u cijelosti, jedan komentar sa Index.hr


ajde idioti osvjestite se.... ovi ratovi su upravo započeli oni koji su danas bogataši a sami u ratu nisu sudjelovali...sve bivši komunisti ili udbaši, znali su oni vrlo dobro koliko je primitivan ovaj narod jednako kao i miliošević u srbiji, vrlo dobro je njima bilo jasno da će komunizam pasti a da oni partijski apartčici nemaju što ponuditi u smislu prosperiteta i ekonomskog napretka jer nemaju nikakvog znanja osim podobnosti koju su imali u bivšem sistemu, pa su naravno zaigrali na kartu nacionalizma i tobožnje opasnosti od onog drugog, jednako kao što smo mi uvjereni da su nam srbi smrtni neprijatelji tako su i oni tamo uvjeravali svoje od opasnosti od novog fašizma, mislite li da franji tuđmanu nije odgovarao milošević, on mu je došao kao naručen, jer da je kojim slučajem bio netko normalan u srbiji u to vrijeme, što bi to tuđman mogao ponuditi hrvatima,... rata nebi bilo , vrlo brzo bi se postavilo pitanje a tko si to ti franjo? što si bio i gdje za vrijeme bleiburga? što si i kakvu si ulogu imao u bivšem savezu komunista u bivšoj jugi? jer da su oni takvi domoljubi kako se predstavljaju nebi opljačkali vlastiti narod i razjebali državu hrvatsku gurnuli nas u dužničko ropstvo, koji ste vi idioti ispranog mozga koji vjerujete u ideale države i vlasti, evo vam tog čermaka.. jel se itko zapitao od kud jednom monteru centralnog grijanja dvorac, a mnogim članovima HDZ i njihovim familijama toliko bogatstvo, a nitko od tih nije bio u ratu....i onda vi mislite da je ta grupa ljudi na čelu sa tuđmanom nešto radila 90 ih radi vas ili hrvatske , eee budale jedne... znate zašto vam se to događa zato jer naše društvo ima 0,0005 obrazovanih ljudi a ostatak su čobani bez trunke mozga koji samo mogu razmišljati crno bijelo, i zato što ste svi veliki vjernici , veliki vjernici imaju slijepu vjeru i slijepo vjeruju ne samo u boga nego i lopovima koji ih šišaju kao ovce i to vam rade godinama i radit će još dugo, jedino je znanje i kritičko razmišljanje ono što ljude može učiniti humanijma i jedno društvo naprednim, a ne slijepa vjera i domoljublje, ako imate samo ovo dvoje zadnje navedeno malo ste iznad životinjekoja je spremna ovom drugom prerezati grkljan samo ako to gazda naredi, a ovo sa gotovinom vam je najbolji primjer kako se država odnosi prema vama, jest mesić je dao transkripte istina je, ali je i tuđman potpisao suradnju sa tim sudom, kompletan HDZ je tog čovjeka locirao, uhitio i transferirao, dakle sve oni koji su na vlasti i sanader i šeks i tuđman i mesić itd a i ovi trenutni nisu niša bolji i prodali bi sve samo za privilegije.... nemojte padati u zamku oni su nas napali mi smo se branili.... to je vrhunska manipulacija, kvaka je u tome da svim ovim lopovima i u hrvatskoj i u srbiji treba neprijatelj o tome se radi da bi se i jedni i drugi mogli nezakonito obogatiti, jebali vas generali i ratovi i pizde materine, što ne protestirate zbog toga što ste u dužničkom ropstvu, što vam je zemlja u rukama lopova koji će uskoro sve dati stranim bankarima u ruke, što imate toliko nezaposlenih, što vas seljačine tipa mamići sanaderi kerumi i takvi jebu godinama sa tom domoljubnom politikom koja mora mrziti srbe, pa jebem vas glupe rat davno prošao a gdje je to vaše blagostanje koje vam je tuđman obećavao... ovaj čermak je lijepo sada u svom dvorcu i težak 200 mil eura a vi ostali kopajte po kontejnerima, e budale jedne...

petak, 08.04.2011.

Rodni kraj(4) - Pas u krevetu

Nisam ja Rodicu baš ozbiljno shvatila kad je rekla da ću kauč u kuhinji morati dijeliti s njom i sa psom, njenim najdražim ljubimcem, onim blentravim stvorenjem Ćoćom. Prošla me je jeza pri pomisli na pasa u krevetu, pa sam zaključila da je tako nešto nemoguće, i da mi Rodica nije mogla baš toliko prolupat u onom Zagrebu.

Mislim, ok, dugo već ja spavam sama, i taj usamljenički život ponekad doguli, teško pada, pogotovo kada i sve drugo pada - standard, kiša, i jedan izvjesni dio žemskog tijela koji te podsjeti da godine, majkuliim, lete. A ti još uvik spavaš sa plišanom igračkom. Tješi me ponekad ipak činjenica da si nisam izabrala nekakve tamo medeke i paseke nego plišanu žirafu. OK, možda jesam luzerica, ali san bar originalna luzerica.



Priznajem dakle da sam u takvim žalobnim trenucima usamljenosti znala nesmotreno pomislit: "Kvragu, da mi je makar neka beštija u kući...". Je, priznajem da sam imala takve trenutke slabosti. Ali unatoč toj slabosti i povremenim napadajima posvemašnje emotivno-fizičke izgladnjelosti, nikad, ali baš nikad nisam poželila krevet dijelit sa pasom. A ako bi već i pala tako nisko, onda bi si brate izabrala neku naočitu beštiju, a ne onog kukavnog Ćoću.

- Zafrkavaš me, jel'da? - s nadom sam buljila u Rodicu.
- Jok. Mislin, nisan ti ni ja nikad bila za to da se beštiju pusti u krevet, ali Ćoćo je bija taaako uporan! Morala san na kraju popustit! - odgovori Rodica, a ja padoh u očaj.

Blido san je gledala, i zaključila kako očito nije na vrime pobigla iz metropole i kako je njen povratak prirodi uslijedija mač tu mač prekasno za njeno psihičko zdravlje.

Čula san ja za puno takvih slučajeva bidnih Dalmatinaca u Zagrebu - odu (relativno) zdravi, a vrate se rastrojeni. A kako i ne bi, mislim, pogledaj samo te zagrebačke tramvaje koji poštuju vozni red, naprimjer. Kad odrasteš u Splitu ili Šibeniku di stvar dolaska autobusa nije pitanje voznog reda nego pitanje sriće i konstelacije zvijezda, moraš doživit stres. Pa onda oni zagrebački konobari. Pristojno ti se smješkaju, upotrebljavaju nekakve čudnovate arhaizme poput "Dobar dan" i "Izvol'te". Čovik doživi duboki kulturološki šok prid takvim izljevima ljubaznosti, a ako je još i Dalmatinac, takve ga nastranosti mogu zaista dovest do potpunog rastrojstva.

Recimo ja sam neki dan sa prijateljicom, gošćom iz Srbije, sidila u jednom kafiću na Bačvicama. Konobar je pet puta proša kraj nas, bez ikakve vidne namjere da nam se uopće obrati, a kamoli da nas posluži. Moja (neupućena) prija je uporno zazivala "Molim Vas..."

Pa opet

"Molim Vas...?"

Pa

"Molim Vas!!"

Dok nije pukla:

"Jebemlivam sve, mi bi nešto popile!!!!!"

Konobar začuđeno digne jednu obrvu, i lino se dogega do nas.

- Vi bi nešto popile? Pa šta niste odma rekle?
- Kako to mislite, nismo odma rekle? Ima pola sata da vičem "Molim vas!"!!
- A bogati, ja san mislija da se vi nešto molite, Bogu ili štajaznan, pa san mislija, nije lipo prikidat čovika u molitvi.

Prijateljica ostade u šoku, otvorenih usta, al' ja san bila mrtva ladna, pa to su naši splicki konobari, ako ti donesu piće imaš bit zahvalan i smatrat se blagoslovljenim sretnikom. I sad, kad navikneš na tako nešto, dođeš u oni Zagreb a ovi ti se itaju prid tebe sa "Dobar dan", "Molim lijepo" i "Hvala lijepa". Pa to bi potreslo i jače od nas, izdanke povišću pritrujenih nakupina škrtoga kamena i kvrgave masline i svekolike drače.

četvrtak, 07.04.2011.

Rodni kraj (3)

Nadam se da ovo neće čitat oni iz Društva za zaštitu životinja.

Moja familija u Šibeniku je imala puno dragih i neobičnih likova. Neki su bili pozitivci, neki baš i ne, ali nam je svima bila zajednička jedna stvar - volja za zajebancijom. Mi smo se dakle izrugivali sa svime. Sa politikom, sa osjećajima, sa nevoljama, sa zdravljem, ratom, mirom, sa drugim ljudima, sa nama samima i, naravno, sa beštijama.

U izrugivanju sa beštijama je prednjačija moj dragi ujac M. Moja Rodica, njegova kćer pak, iako je ka i ja uživala u provalama ujaka M., tj. svoga ćaće, ipak je pokazivala prema beštijama stav koji je pomalo odskaka od generalnog stava nas ostalih. A naš stav je bija, rezimirano :"Prokini beštiju nogom, kad zasluži, a i kad ne zasluži, čisto preventivno".

Znam, znam, zvuči brutalno, ali, u stvari je moj ujac, koji je najčešće izgovara tu izreku, bija čovik izrazito meka srca i nikad u životu nije nijednu beštiju prokinija nogom. Međutim, sviđalo mu se djelovat kao da je. To je valjda bija neki obrambeni mehanizam tog dragog čovika koji , ka i moj pokojni dida, ciloga života nije diga ruku ni na čovika, ni na dite, ni na životinju. Svoju dobru dušu je sakriva osornim držanjem vječnog grintavca, i ko ga nije dobro poznava, moga je lako pomislit da je dotični bešćutan i okrutan do granica sadizma.

U svakom slučaju dakle, Rodica je od malih nogu pokazivala izrazitu sklonost kućnim ljubimcima, pa je sa ulice stalno dovlačila neke napuštene, ranjene životinje i skrbila o njima, na svekoliki užas ostalih članova obitelji. Tako je jednom dovukla kući mačku koju je pregazija autobus. Na šta je ta mačka ličila, bolje da ne pričam. Kad smo je vidili, zaključili smo jednoglasno :"Nema joj spasa". Bili smo u krivu, Rodica ju je spasila., i mačka je do kraja svog života, ili barem do kraja jednog od svojih devet života, sretno šepesala oko naše kuće, unatoč ujakovim primjedbama tipa "Jebeš ti taki autobus kad nije sposoban ni mačku prigazit kako triba".

Drugom prilikom pak Rodica je odnekud spasila nekog jadnog malog psića kojega smo obiteljskim konsenzusom krstili sa "Ćiro". Ćiro je bija nikakav, brate. Neugledno, bučno pašće koje je lajalo od zore do mraka ujednačenim intenzitetom, a što je djelovalo jako poticajno na kreativno izražavanje ujaka M. Pa je tako jadni Ćiro bija čašćen sa prijetnjama koje su čak i nas koji smo znali da su to ipak samo prazne prijetnje, znale zgroziti:

"Ćiro, zavrnit ću ti vraton, umukni!"
"Ma pogledaj kurbinog sina od pasa, ovo laje samo da bi mene ispizdija, nogu ću mu iščupat!"
"Ćiro, prokinit ću te nogon pa'š znat zašto laješ!"

Jednog dana Ćiro se malo previše zaigra i skoro počinija samoubojstvo. Bija je privezan za jedno stablo u babinom vrtlu, a stablo odma uz neki zidić. Ćiro se uspentra na zidić a potom izveja akrobatski skok prilikom kojeg se konop kojim je bija zavezan zapetlja za jednu granu, šta je rezultiralo time da je bidni Ćiro osta doslovno visit u zraku. Baš u tom trenutku ujak M. je izaša isprid kuće, i, ugledavši jadnička kako se koprca cvileći na onom konopu, upa u duboku kontemplaciju ( narafski da je već bija krenija prema Ćiri izbavit ga iz nevoje):

"Hm? Da ga spasim, il' da ga ne spasim?"

U tom momentu je Rodica vrišteći istrčala iz kuće i odpetljala Ćiru zapomažući na sav glas, a njenu akciju spašavanja ujak je prokomentira sa:

"E, jebiga."

Znan, znan, zvuči užasno, i sad me sram kad se sitin kako smo mi ostali plakali od smija...

srijeda, 06.04.2011.

Kako privuć pažnju u autobusu

Drrrrrrrrrn!

Zvoni mi mobitel, a ja u autobusu punom ljudi. Zove draga mama.

- Slušaj, doć će ovi popisivači, a ti si prijavljena na našoj adresi, ali ja mogu dat podatke za tebe, samo mi pošalji OIB.

- Dobro. Aj bog.

- Ček, ček, a šta ću im reć?

- Da ih puno lipo pozdravjan i da san dobro šta i njima želin. Aj bog.

- Ček, ček! A kad me budu pitali za tvoju vjeru?

- Reci in da više nikome ništa ne virujen!!! Aj bog!

- Ček, ček! Ne mogu in to reć! Moraš se nekako izjasnit!

- Dobro, reci in da san ateista!

- Otkad to?

- Od danas! Aj bog!

- Ček, ček! A nacijonalna pripadnost?

- Dalmatinka!

- To nije nacijonalnost!

- Od danas je!!!! Aj bog! - dernjačim se u mobitel a ljudi me gledaju ljubopitljivo. Neki se mršte, a neki se smješkaju. Postaje zabavno.

- Ček, ček! Šta ću in reć za bračno stanje?

- Reci in IC KONPLIKEJTID!

- A?

- Ništa, samo tako reci! Aj bog!!

- Ček, ček! Ali oni će me sigurno pitat da di si ti u stvari? Šta ću in reć?

- Reci in da san U AUTOBUSU!!!!!

subota, 02.04.2011.

Rodni kraj (2)

Kad smo napokon, vijugavom cestom do Skradina, pa malo uzbrdo pa nizbrdo i još dalje, stigli na kraj svita, isprid mene se ukazala kućica o kakvoj danas valjda sanja svaki drugi stanovnik planete Zemlja. Daleko od glavnih puteva i prometa, povučena i sakrivena u izmaglici prirode tako nedirnute i tako svoje, kućica i sve oko nje zračili su nadrealističkim spokojem od kojega čovika nenadano obuzme neka čežnja, pomišana sa čudnim osjećajem tuge.



„Aha“ pomislila san, „Rodica je sebi ukrala čisti komadićak sriće, jedan od zadnjih preostalih...“

Odma san uočila male vrtliće, obrubljene zidićima od kamena, i cviće tek posađeno, cviće prve sezone, cviće olakšanja duše pobigle iz ludila velegrada. Iza kućice, dvorište kojim dominira veliko stablo, a tik uz dvorište prastara građevina koja je nekadašnjim vlasnicima služila kao konoba i sušnica. Sva od kamena, sa krovom napravljenim slaganjem kamenih ploča jednih preko drugih. Sve u fazi preuređivanja, u stvari rekonstrukcije, sa očitom tendencijom zadržavanja što više starih, izvornih elemenata.





Taman san pomislila kako san, eto, živa dospila u Raj, kadli usrid dvora iza kuće ugledan cilu farmu beštija!
Dakle, osim Ćoće, tu je, u ladovini ispod jednog zidića mirno kunja još jedan pas, crn ka crna noć, inače po zanimanju čuvar stada, a kodnog imena Nero.

Na po metra od njega, još jedan pas, koji se odlajava na ime Laki, a po zanimanju je neki labrador toreador štajaznan.

Između njih dvojice, isto tako hedonistički razbaškarene u ladovini, jedna sijamska, i jedna ulična domaća mačka! Još samo fali doktor Doolittle!

Kad smo krenili u kuću, oprezno san zvirkala na sve strane, bojeći se da mi iz nekog kantuna ne izmijuga kakav reptil tipa krokodil ili neki pripitomljeni čudnovati kljunaš. Ne razumin, čovik pobigne na kraj svita jer oće malo mira, i onda se okruži pustim beštijama. Kad to sve krene lajat, mijaukat, cvilit, režat, stenjat, cijukat, parit se, tjerat se, kotit se, razmnožavat, linjat, skupljat buhe i krpelje po sebi i tražit svoja životinjska prava, mislin, hellou?

Osim toga, svaka od tih beštija je imala neke svoje individualne navade i traume, pa je Rodica svakog od njih ponaosob tješila, hranila drugačijim vrstama hrane, tetošila i skrbila ka majka Orleanka.

Ćoćo je, očito, ipak bija ljubimac, a bogami se tako i ponaša: ka razmaženo derište, a Rodica je o njemu skrbila ka o ditetu.

- Ćoćo, NE to jest!

- Ćoćo, jedi ovo, moraš papati puno vitamina da narasteš velik i zdrav! (ja san užasnuto zamislila Ćoću još većeg i još zdravijeg, mili bože, horora!)

- Ćoćo, NE na ulicu!

- Ćoćo, jel' se tako pozdravlja starije?

- Ćoćo, NE se družit sa nepoznatim pasima!

- Ćoćo, kabel od televizije NIJE tvoj prirodni neprijatelj, ODMAH da si ga ispljunuo!

Drugin ričima, koju god pizdariju taj pas izvede, Rodica mu se obraća strpljivo i sa odmjerenin pedagoškin pristupon. Baš me zanima šta bi mu rekla da pokuša mene poklopat? Vjerojatno nešto u stilu:

- Ćoćo, NE smiješ pojesti moju najdražu rodicu, vidiš da u njoj nema nikakvih minerala, otpast će ti dlaka, odmah da si je ispljunuo!

Sve u svemu, intrigantna mala zajednica, u kojoj još žive i roditelji moje Rodice, tj. moji ujak i ujna. Ujak, koji je uvik bija čovik priseban i pragmatičan, s podozrenjem je gleda na ono životinjsko carstvo, a prema grimasama koje mi je upućiva, s olakšanjem san zaključila da i on, ka i ja, smatra da je Rodica nepovratno pukla, i da joj nema spasa.

Naime, u tradiciji naše stare šibenske familije držanje beštija po kući se smatralo znakom ludila u svojoj najtežoj, terminalnoj fazi. Ka i svi normalni ljudi, beštije smo uvažavali utoliko koliko su bile jestive, a maženje i tepanje istima je bilo nezamislivo.

Kad sam se uvjerila da u kući ni oko nje nema više nikakvih četveronožnih iznenađenja, odahnila sam s olakšanjem. Samo do trenutka kada je Rodica, pomalo skanjivajući se, stala pred mene, i rekla:

- Ovaj...u kući su samo dvije prostorije. Moji starci spavaju u sobi, a ja na kauču u kuhinji. Tako da ćeš ti morat isto spavat na tom kauču, samnom.

- Pa dobro, mislim, ne vidim tu nikakav problem? - odgovorih ja bezbrižno, dirnuta njenom pažnjom.

- Pa, ovajj...znaš...ovaj...i Ćoćo spava samnom na tom kauču.

- Molim!?

petak, 01.04.2011.

Rodni kraj (1)

Niki dan san se pofalila na Fejzbuku da iden u Šibenik a ono me svi stali zajebavat u vezi one male Šibenčanke iz Big Bradera. To me snervalo pa san se potužila ujcu u Šibeniku koji je reka:"Ma koja Šibenčanka, nije ti ona naša! Prava Šibenčanka nikad neb' varala muža....da je svi vide, nego bi se lipo sakrila negdi."

E, tako umirena, mogla san se prepustit uživanciji u obilasku rodnoga mi kraja i jednog dila rodbine. Bila san posjetit moju najdražu rodicu, koju od milja zoven Rodica.

Ta dakle Rodica, Šibenčanka ka i ja, živila je jedan izvjesni niz godina u Zagrebu, a onda je jednog dana jednostavno pukla.
Napustila posal u Zagrebu, stavila na prodaju luksuzni supermoderno uređeni stan, s gađenjem odbacila tramvaje, gužvu, komunikaciju, šaltere, kabelsku televiziju, telefone, mobitele, prosvjede, internet, karijeru, društveni život, i odselila u šibensko zaleđe. Tamo je kupila staru kamenu kućicu, u ruševnom stanju, i započela život – iz početka.

Kad sam prvi put posjetila tu njenu oazu, tamo nije bilo ni vode, ni struje, ni kućnog broja, ni božetebe. Teška osama, daleko od civilizacije, daleko od svega, ili, kako kaže ona stara narodna, "pripizdina u koju ni hadezeovac ne bi doša krast".

Kako san se ja ove godine za korizmu odlučila odreć onoga šta mi je najdraže, tojest interneta, odlučin posjetit Rodicu ponovo, jer tamo kod nje nema ničega osim zmija, skakavaca i šparoga, a meni je bija pravi izazov provest dva dana na mistu di se i sama pomisao na internet s gnušanjem odbacuje.

Moran priznat da san na put krenila poprilično skeptična. Naime, ne samo da ja nisam tip od tih povlačenja u ruralne krajeve, nego san izrazito naklonjena svim udobnostima koje čoviku pruža civilizacija i pripadajuće joj nove tehnologije. Sićam se, jedanput me neka ekipa bila pozvala s njima na nekakvo kampiranje, a ja san im rekla da može, ako ćemo razapet šatore na balkonu nekog zgodnog hotela.

Tako ja, naime, zamišljan idealni odmor - hotel sa četri do pet zvjezdica, doručak u sobu, soba u doručku, sobarice spremaju krevete za tobon, uđeš u kupatilo a ono vruća voda, ladna voda, masaža, drenaža, banjaža, kapatoi, zahodske školjke na koje, prije nego šta sidneš, iz strahopoštovanja izuješ cipele, pa mini-bar, maxi-bar, bilokakav-bar, televizija, telefon, daljinski, zavjese, balkoni, sateliti, švedski stolovi, nema pranja suđa, nema mozganja štaš kuvat, ukradeš malo onih hotelskih sapunčića i šugamančića za uspomenu, ma brate, čista milina!

Rodica me skupila sa autobusne u Šibeniku a onda, prije nego šta smo zaprašile putem za Nigdi, stala isprid trgovačkog centra na izlazu iz grada, da obavi spizu. Kako je sa sobom bila povela i svoga kućnog ljubimca, pasa Ćoću, ostavila je mene da ga čuvan i nestala u utrobi trgovačkog kita.

Ostavit mene da čuvan bilo koju beštiju, to ti je isto ka da ostaviš Keruma da skrbi o park šumi na Marjanu – kad se vratiš neš nać ni kamen na kamenu, ili, još gore, ka da ostaviš Sanadera da brine o skupocjenin satovima – na povratku neš više zateć ni njega, ni satove.
Volin ja beštije, stvarno ih volin, ali spadan u onu vrstu judi koji smatraju da beštiji nije misto u kući, i točka. Dobro, ja smatran da ni meni nije misto u kući, pa me u skladu s tim u kući najčešće i nema.

Od neki dan znan da beštiji ne samo da nije misto u kući, nego ni isprid trgovačkog centra, jer ta golgota koju san prošla pokušavajuć obuzdat Ćoću koji je tužno cvilija za svojon gospodaricon, to nije za čovika, a pogotovo ne za mene. Te tužne bambi-oči koje su očajnički tražile na sve strane, to cviljenje koje srce slama, ne, to je prestrašno.

Bidni pas je zbunjeno pogledava u mene i mislija se valjda koja san sad ja, a ja san još zbunjenije gledala u njega moleći boga da se Rodica šta brže vrati. Pa me je vuka livo, pa desno, pa cviljuljija, pa me opet vuka, a ja, ne bi li ga utješila, trč s njim od stupa do stupa, jer znan da ti pasi volu stupe, međutin Ćoću obilježavanje terena isprid nekakvog otužnog posttranzicijskog šibenskog trgovačkog centra uopće nije zanimalo.

Kad san vidila da je ravnodušan na stupove, suptilno san ga usmjerila na jedno stablo, ono jedino isprid trgovačkog monstruma, nadajuć se da će to u njemu probudit nekakvo zen-budističko pasje kontempliranje, pa da će se onda malo smirit, ali ništa od toga – Ćoćo je stablo uredno ponjušija, a onda nastavija još neutješnije cvilit za gospodaricon. Sitivši se onih priča o tomen kako pasi sve razumu, odlučila san mu se obratit i pokušat uspostavit kontakt s njim.

• Ćoćo, ne budi tužan, Rodica je išla samo nešto kupit i nije te ostavila meni na trajnu skrb. Viruj mi. Niko ko voli svoga pasa ne bi ga meni zauvik ostavija. A ona tebe sigurno voli, jer da te ne voli ka da bi te trpila takog grintavog.

Ćoćo me samo pogleda onim očima tužnog siročeta, pa zacvili još neutješnije.

• Ćoćo, vidi, eto ti stablo. Zar ga ne bi triba popišat, ili šta već vi pasi radite tim stablima? Mislin, ok, možda ovo nije neko lipo stablo, ali šta te to sad briga, pa neš ga ist, negoš pišat po njemu!

Ćoćo me zapanjeno odmiri, a onda mi prezrivo okrene leđa i sidne na zadnje noge.

• Ćoćo, ovo šta ti meni sad radiš, to se zove pasivna agresija, znaš? A sad znan i zašto se tako zove, izmislili su je pasi!


Ćoćo se iz sidećeg položaja pasivne agresije pribaci u poziciju za trčanje, pa najedanput počne vuć i mene i povodac snagom ovećeg kamijona! Malo je falilo pa da počnem pivat "Gas, gas!". U panici zagrlin prvi stup na koji smo naletili, na šta on, sveudilj cvileći i naričući, opali bezglavi trk uokolo stupa . U roku dvi minute bila san neodmrsivin mornarskin čvoron privezana uza stup, i bilo je jasno da je Ćoćo iz pasivne priša u aktivnu agresiju.

Kad je Rodica napokon izronila iz šibenske šoping-Meke, našla me je potpuno izblesiranu kako se pokušavan odpetljat i razvezat od Ćoće i od stupa, a Ćoćo je pak cvilija iz petnih žila pokušavajuć se oslobodit mene, oko nas se skupili zapanjeni prolaznici, i da Rodica nije stigla na vrime, mene bi vjerojatno kamenovali pripadnici Društva za zaštitu životinja koje je stoposto neko od užasnutih svjedoka namjerava pozvat da interveniraju.

Izbeštimala san i rodici i pasu sve po spisku, ne štedeći ni zajedničke pretke, i, nakon šta me spasila i odpetljala iz stupa, krenusmo put njene Pripizdine.
Prije toga, za utješit me, mrtva ladna mi je obznanila:

- Ma ne živciraj se, naviknit ćeš se. Iman ti ja doma još dva pasa i dvi mačke.

O bože, šta li me još čeka!?

In memoriam - Moja prva ljubav

Na izlazu iz Splita stoje visoki neboderi. To su oni stršeći, ružni, socijalistički neboderi koje čovjek ne može povezati sa Dioklecijanovom palačom, suncem i morem dolje u centru.

Ali valjda takve nebodere mora imati svaki grad. Pa i oni najljepši.

Ipak, prije puno, ali zaista puno godina, meni su ti neboderi bili najljepše i najtoplije građevine na svijetu...U jednom od tih nebodera, na adresi Žrtava fašizma 156, živio je Sanjin.Sanjin je bio moja prva ljubav. Naša veza trajala je 7 dana. A potom se pretvorila u najljepši, najiskreniji, najnježniji i najtužniji odnos u mom životu.

Sanjin je imao nekakve srnaste oči, prilično blage, za jednog muškarca. I dugu kosu, tako, do ramena, crnu do modrine, modru od crnine. Sviđao mi se, ali ipak, nekakvom sam intuicijom napola žene, a napola još djevojčice, naslućivala da fizički baš i nismo sudbinski predodređen par .On je bio skoro pa delikatan, profinjenih crta, građe poput malo višeg Talijana, pa sam kraj njega djelovala kao odbjegla, plavokosa, poludivlja amazonka, u potpuno pogrešnoj ljubavnoj priči...

Više se ni ne sjećam kako smo se upoznali, ali naša maratonska veza od 7 dana je počela njegovim pozivom u kino. Rekao mi je da je u kina stigao jedan jako dobar film, i da ga treba obavezno pogledati. Film se zvao „Svi predsjednikovi ljudi“, i, što se mene tiče, nije puno obećavao.


U mraku kina proučavala sam njegov profil ispod oka, iščekujući. U jednom momentu osjetila sam njegov dodir na ruci. Uzeo je moju ruku u svoju. Lagano, vršcima prstiju, crtao je neke drhturave linije po mom dlanu. Koliko poezije u jednom običnom dodiru ruke. Srce mi je lupalo pomahnitalo. Imala sam 16 godina, to je bilo moje prvo taktilno iskustvo sa jednim muškarcem, i, do danas se ne mogu sjetiti fantastičnijeg dodira u životu. Nije dodir bio ono što je taj trenutak učinilo posebnim. Nego to što sam, iako poprilično neiskusna, naslutila u njegovom pristupu blagost kakvu muškarci rijetko ispoljavaju. Prišao je mojoj ruci, mojoj koži, kao nečem lomljivom, dragocjenom, sa punim poštovanjem prema mojim mladim godinama, i sa dubokim uvažavanjem moje, još zrelošću neokrnjene, plahosti.

Na platnu se odvijala neka jako pametna radnja, al' da me ubijete ne bi vam znala prepričati sadržaj. Što je kao posljedicu ostavilo to da mi je najdraži film u životu postao film kojeg u stvari uopće nisam ni gledala...

Na izlasku iz kina dočekala nas je kiša, Sanjin me uhvatio za ruku, i poveo me u ophodnju gradom, mokrim, sivim, rijetko maglovitim Splitom, učeći me radosti šljapkanja po lokvicama vode, smijehu, i djetinjastom ushitu kišom. Nakon ludovanja i bauljanja po gradu približili smo se moru , Sanjin me okrenuo prema sebi, a ja sam zamrla, jer sam, naravno, znala da slijedi moj prvi poljubac u životu.

Do tada sam poljubac, onaj pravi, filmski, viđala, a gdje, nego samo u filmovima, i u mojoj nestrpljivoj mladalačkoj mašti taj prvi poljubac je trebao biti ravan stvaranju Nove, veličanstvenom prasku rađanja zvijezda i planeta, mislim, u najmanju ruku tako nešto.

Umjesto toga, desilo se samo to da mi je muškarac, moj prvi muškarac u životu, ugurao svoj jezik u usta. Bljak!!! Otrgnula sam se od njega sa zgađenim i zgroženim izrazom lica, a on se počeo smijati držeći se za stomak, presavijen, grcajući od smijeha.

Godinama poslije spominjao mi je to moje iskreno užasnuto lice kao najzabavniju facu koju je vidio..ikad.

Prvi poljubac mi nije baš izazvao prosvjetljenje, istina, međutim, u danima koji su slijedili, moj prvi dojam o filmskom poljupcu se bitno popravio, a zadnji dan te veze, bila sam već ovisnica. Uvijek iz krajnosti u krajnost, takva sam..Sanjin me upoznao sa svojim društvom, vodio me za ruku kao slatki privjesak, nismo se odvajali. Njegovo društvo je činila grupa ljudi koji su se okupljali u podrumima Dioklecijanove palače, i znam da su ih u Splitu tad nazivali „Drogaši“. U to vrijeme u Splitu su postojali različiti jasno definirani „đirevi“, smješteni na strogo određenim lokacijama. Pri vrhu rive okupljali su se „Šminkeri“ sa vespama. To su bili ljudi koji su svoju garderobu nabavljali u Trstu, svi su nosili odjeću sa potpisom „Lacoste“, i ja sam ih smatrala nižim bićima.

Negdje otprilike po sredini rive su se smucali „Normalni“, to su oni koji nisu bili ni „Šminkeri“ ni „Rokeri“ ni „Drogaši“,sve u svemu potpuno nezanimljivi mojoj pubertetskoj potrebi da promijenim svijet, sudjelujem u nekoliko revolucija, i ostavim neizbrisiv trag u povijesti.

Na dnu rive, odmah nasuprot ulaza u Diklecijanove podrume, teren je svojim opušcima „Opatije“ , „Filtera 160“, „Winstona“ i „Marlbora“ obilježavala ekipa „Rokera“. To su mahom bili splitski pomorci, i motoristi. U to vrijeme svaki splitski pomorac koji je imalo držao do sebe nosio je naušnicu u lijevom uhu, uske leviske i kaubojske čizme. I pušio travu. Tad sam prvi put čula za izraze kao što su „đoint“, „kartina“, „Mara“, „Afrika“, „Domaćica“ i tomu slično.

Dno dna grada, sa aspekta „Lacosta“ ekipe, skupljalo se baš u podrumima palače. Njih su, po nekom strogom, nepisanom pravilu, činili, uglavnom, polaznici splitske ozloglašene Umjetničke srednje škole. Obilježavala ih je obavezna duga kosa, svojevrsna mračna intelektualnost i...eksperimentiranje sa malo manje benignim opijatima od „Mare“, „Afrike“ i „Domaćice“.To su bili Sanjinovi....

Kako je to za mene samo bio uzbudljiv svijet! Sve sami umjetnici, zamišljeni i gordi ; ponekad, slušajući ih kako čavrljaju među sobom, koristeći izraze koji su zvučali tako nekako...sofisticirano, a sve potkrijepljeno dugim kosama, blijedim licima i ciničnim doskočicama, osjećala sam se povlaštenom, ja, mala obična smrtnica u društvu tako profinjenih duša...Tako obasjana svjetlošću Olimpa, smatrala sam da je potpuno neprikladno da i dalje odlazim redovno na nastavu, miješajući se sa običnim svijetom, sa njihovim prizemnim ambicijama o školovanju, maturiranju, studiranju, ili, nedaj bože, pfuj, bljak, puj puj puj, udaji i braku...

Odlasci u školu postajali su sve rjeđi, a pohodi na Palaču, i njene podrume, više se i nisu mogli zvati „pohodima“, postala sam, naime, inventar. Sa Sanjinom, i bez njega, visjela sam u podrumima poput malog gradskog štakora, prateći budno sva zbivanja underground splitske narko scene. Upoznala sam najveće dilere grada Splita, najnavučenije narkomane i najcrnje sudbine. Moj šesnaestogodišnji mozak ipak nije bio spreman na toliko crnila, na momente sam se osjećala potpuno izgubljenom, na granici između „normalnih“, i „nenormalnih“ dijelova mog života...

I možda bi i sama bila posegnula za „nečim“, jer sam, ne drogirajući se, i samoj sebi bila smiješna, mislila sam, ili ću biti potpuno „njihova“, ili mi je bolje da se maknem. Veliki dileri su gledali blagonaklono na mene, jer nisam postavljala neprikladna pitanja, nisam žicala drogu, nisam zvocala, samo sam bila tu. Kažem, možda bi bila počela...da nije bilo Sanjina.

Jednom sam bila na jednom tulumu, puno ljudi, muzike, dima, i igala...Travu sam već bila probala, jednom ili dvaput, i odustala od nje iz tako banalnih razloga kao što je nepodnošenje reskog, tvrdog dima u grlu, koji je palio sluznicu i tjerao suze na oči. Sve vezano uz taj proces "napušavanja" me je odbijalo. Povlačenja u neke skrovite i mračne kantune, u prljave i otužne parkove..ne, to jednostavno nije bio moj "đir".

Međutim, na onom tulumu, u jednom momentu, našla sam se među petero, šestero njih koji su pripremali nešto, nešto za u vene...Gledala sam fascinirano, i prestravljeno u špricu, i onda je, usprkos strahu, i gađenju, prevladala znatiželja...pružim ruku, i kažem, drhtavim glasom, a trudeći se djelovati ko da mi je to najnormalnija stvar na svijetu..:

“Hoću i ja malo.“

Vjerojatno je to ona rečenica kojom se bacite, odskližete u ponor...Onaj sa špricom me pogleda, i promrmlja:


„Slušaj mala, odjebi. Ne želim imat problema sa Sanjinom“.


U meni je najednom proradio bijes, što Sanjin, tko je on da mi brani bilo šta, nismo više čak ni u vezi, prekinuo je samnom nakon 7 prokletih dana, sa objašnjenjem da sam divna i krasna ali da nisam „njegov tip“?!?

Počnem insistirati, ali čovjek, koji se nije bojao ni policije, ni dilera kojima je bio dužan lovu, ni vraga, ni pakla, odbio me je grubo, ponovo, jer mu je Sanjin rekao:


" Ubit ću onoga tko joj da bilo šta. "


Eh, da. Čuvao si ti mene, Sanjine. Da si bar malo čuvao i sebe...


Čuvao je mene Sanjin, ne samo od igala i dima....Pratili smo jedno drugo nekoliko godina u stopu. Bila sam njegova mala prijateljica, a ja sam njega voljela, onako kako se prvi put voli.

Sjećam se kad sam jednog dana ustvrdila da bi bilo sasvim u redu da vodi ljubav samnom. Smijao se, uvijek se smijao slušajući moje monologe...i rekao da nije u redu to tako..da moram prvi put ljubav voditi s nekim tko će me voljeti kao i ja njega...protestirala sam, rekavši da ja volim nas dvoje za oboje i da ne bude peder.Tada još nisam znala biti dama, (to je ono kad jako želiš voditi ljubav s nekim al' se praviš da ne želiš) pa sam navaljivala na njega, ljutila se..ali nije bilo šanse...A mogao je iskoristiti moju zaljubljenost, moju očaranost, bila sam idealna žrtva, bila sam vrabac ispao iz gnijezda, u stvari, bila sam vrabac koji nikada nije ni imao gnijezdo. Znao je to, i sagradio mi kućicu u svojoj sobi. Kućicu najljepšu, i jedinu koju sam ikad imala.

Bezbroj puta smo zagrljeni dočekali jutro, ponekad smijući se, a ponekad i plačući...u njegovoj sobici u neboderu na adresi Žrtava fašizma 156, na izlazu iz Splita...Sanjin mi je puštao ploče Drage Mlinareca, pričao o nekoj Francuskinji Natalie, u koju je godinama bio zaljubljen, onako uporno i bezuspješno kako sam ja bila zaljubljena u njega...

Drago Mlinarec, Električni orgazam, Šarlo akrobata...bile su to neke vedre godine, Novi val...


Kiša je padala kada mi je prvi put pustio pjesmu za koju je tvrdio da ju je Mlinarec samo za mene spjevao. Zvala se "Pjesma o njenim snovima". Vrtjela se na njegovom gramofonu, krckajući onim divnim zvukom ploče preslušane stotinu puta, a ja sam, zamotana u njegovu dekicu, zaogrnuta njegovim prijateljstvom, i nekom sasvim posebnom vrstom ljubavi koju je gajio prema meni, osjećala da nikada više neću imati takvo sklonište kao to, na sedmom katu ružnog nebodera na izlazu iz Splita, na adresi Žrtava fašizma 156.


Jednog dana se na vratima njegovog stana pojavio sam bubnjar Električnog, Goran, sa svojim bratom Sašom, i još nekim ljudima iz "Begeša". Goran i Saša su govorili po „splitski“ imitirajući naš dijalekt savršeno, a kad je to izlazilo iz usta fetivih Beograđana, izazivalo je fantastične i nezaboravne provale smijeha...Vodili smo ih po Splitu, Peristilu, podrumima, rivi...kad je došla zima, uzvratili smo posjet, tulumarili po Beogradu, švercali se po tramvajima...

Sjećam se Gorana...sjedio bi na rivi, i ugledavši neku lijepu Splićanku, onako lijeno, beogradski promrmljao" Što lepo ovo dete, jeebote..." Smijala sam se, smijala, smijala.

Voljela sam te ljude, bili su drugačiji ti Beograđani, oni su svoje cure zvali „devojčice“, bili su nekako nježni u obraćanju, meki, to je bilo tako različito od pomalo oporog i osornog splitskog načina...isprepleteno, činilo je ludu kombinaciju smijeha...i prijateljstva.

U to doba pisala sam pjesme, puno, puno pjesama koje sam čuvala u nekoj velikoj, nezgrapnoj školskoj bilježnici na kockice, i nisam ih nikome pokazivala. Sanjin je navaljivao da mu pokažem te moje črčkarije, a ja sam se ustručavala, mislila sam, rugat će mi se, a to ne bih preživjela. Ipak sam, nakon dugo borbe, popustila i donijela mu tu famoznu bilježnicu.

Primio ju je, nježno, na isti način na koji je onda u kinu primio moju ruku, smjestio se u kut Peristila, naručio pivu, i čitao. Sjedila sam kraj njega dok su grupe turista ošamućeno izranjale iz Podruma i uranjale u čaroliju carskog trga, pratila sam njihove sjene na kamenu Peristila, i molila se tiho u sebi da Sanjin moje pjesme ne ismije, da mi ne kaže da pišem gluposti, da mu se barem malko, malčice svide moja ispisana mladenačka bulažnjenja.

Dugo, dugo je trebalo dok je podigao glavu, pogledao me ozbiljno i rekao:"Djevojčice, jednog dana, vjeruj ti meni, tvoja slova će čitati mnogi."

Nakon kratkog trenutka posvemašnje zaprepaštenosti, prasnula sam u neobuzdan smijeh, uvjerena da mi laska samo zato što me voli. Ljutio se, a ja sam se smijala da sakrijem olakšanje, zadovoljstvo, baš me bilo briga hoće li itko čitati moja slova, važno je bilo jedino da su se njemu svidjela.

Onda sam otišla, otputovala, daleko od Splita, i Sanjina, i nije me bilo dvije godine...Na povratku, Sanjin je bio...drugačiji. Malo mršaviji, malo bljeđi, jedino je njegova blagost u očima ostala ista. Ona blagost i dobrota koju je uvijek imao kad bi mene gledao...pod tim pogledom ja sam bila nekako sretna u toj svojoj nesretnoj ljubavi. Ponekad sam čak bila ljuta na tu njegovu fantomsku Natalie koja ga nije voljela..htjela sam da ga voli, da ga vidim sretnog...Hej Sanjine...


Hej, Sanjine, došao je rat, pogubili smo se...Jedan dio života nam je nestao u crnoj balkanskoj rupi.Tražila sam te...poslije...i onda jednog dana, tako, na ulici, kao neki šapat..slučajni susret sa nekim znancem...čujem kao odgovor:


„Što...zar ti ne znaš? Sanjin je umro...Predozirao se, znaš.“


Hej, Sanjine...

Padala je kiša, gazila sam lokve znaš onako kao kada smo bili u kinu..kad si me vodio za ruku..kad smo se smijali...Trčala sam ne gledajući...lupala, zvonila na vrata...ali na adresi Žrtava fašizma 156 na izlazu iz Splita više nitko nije stanovao..Tražila sam tvoje najbolje prijatelje..ni njih nije bilo...

Došla sam kući, provalila u vlastitu sobu, zgrabila onu bilježnicu, onu smiješnu bilježnicu na kockice, i poderala je na tisuću malih, rasplakanih, očajnih, bijesnih komadića.


Sanjine...ne znam gdje ti je grob...ne znam...Ne znam ni gdje su tvoji beogradski prijatelji....Ostavili ste me svi..kao u jednom dahu, onom zadnjem...Vaše djevojčice vas više ne mogu pronaći. Vaše pjesme više nitko ne pjeva. Kako si mogao...o, da, umrlo je puno ljudi...ali njima bar mogu odnijeti cvijeće.

Tebi, samo tebi ne. Jer ne znam gdje ti je grob.

Teško je, preteško, kada odu oni koji su nam dobrotom život činili lijepim, smislenijim, lakšim. A još je teže, kada se od njih ne uspijemo oprostiti. Zato pišem ovo, Sanjine, možda mi ovo pismo pomogne da se oprostim, da te pustim...Kada te u očima ovih ljudi koji čitaju još jednom oživim, tek tada ćeš možda moći umrijeti.


Na početku ovog pisma napisala sam kako si izgledao. Samo zato da bi sad, na kraju, shvatila da to uopće nije bilo važno. Voljela sam ono tvoje čisto, dobro, i blago srce zahvaljujući kojem sam od tebe krenula u svijet uvjerena da je taj svijet pun dobrih ljudi. Uvjerena da postoje muškarci koji zaslužuju da im se pišu pjesme. Trideset godina, i više, poslije tebe, poslije svega, još uvijek vjerujem u to. Hvala ti. Hvala ti za Beograd, u koji još nisam smogla snage ponovo otići, bojeći se, valjda, da ću po Knez Mihajlovoj bezuspješno pratiti stope ljudi, tragove snova, kojih više nema....kao što nema ni tebe. Ni drugih koji su mi se obraćali sa "devojčice". Ha, devojčice. Vi ste bili od onih koji svoje žene nazivaju "devojčicama" i onda kada one već poodavno čuvaju devojčice svojih devojčica. Zbog vas ja više ne mogu čuti "Devojko mala, pesmo moga grada..." a da mi se oči ne napune suzama. Sanjine, mnogo toga te suze oplakuju. Ali, znam da ti to znaš. Uvijek si razumio sve moje suze.

Zbogom Sanjine, sanjaj napokon neki san kojem ćeš pripadati...koji će biti nježan prema tebi onako, kako si ti bio nježan prema meni.

01.04.2011. u 16:58 • 2 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>